Tihana Ledić | Hrelić

kada neoženjeni plavi zet zakrči nasip

na liniji uz rijeku, 

taj najzagrebačkiji miško koji ima dar, 

a ostalim danima čast, da odabire putnice na hreliću s tigrovim očima u rupčićima za plakanje. 

koji čudom gorkih suza omekšaju i zamirišu na ciklame 

vičući čiko, čiko, pošto ovi bordo kristali

težina je u zrnu i sada se, evo, i ribizl cijedi niz naše haljine.

dok u svitanje niču novootvoreni butici "sagni se" 

kojima je sagibanje plaća;

u voznom parku gilberta bécauda 

kroz vertigo i omaglicu austin 1300 brisača obojani psuju koštice s trešnjevke, tu voćnu sugradicu,

koju sadimo da nam raste među aktovima u dodiru, 

jednu posve novu tehniku gdje sjene pretvaramo u kaskadere

dok puštamo stvarnost da čeka

i tako otegnuto krijumčarimo snove svih zamislivih rijeka