kada neoženjeni plavi zet zakrči nasip
na liniji uz rijeku,
taj najzagrebačkiji miško koji ima dar,
a ostalim danima čast, da odabire putnice na hreliću s tigrovim očima u rupčićima za plakanje.
koji čudom gorkih suza omekšaju i zamirišu na ciklame
vičući čiko, čiko, pošto ovi bordo kristali
težina je u zrnu i sada se, evo, i ribizl cijedi niz naše haljine.
dok u svitanje niču novootvoreni butici "sagni se"
kojima je sagibanje plaća;
u voznom parku gilberta bécauda
kroz vertigo i omaglicu austin 1300 brisača obojani psuju koštice s trešnjevke, tu voćnu sugradicu,
koju sadimo da nam raste među aktovima u dodiru,
jednu posve novu tehniku gdje sjene pretvaramo u kaskadere
dok puštamo stvarnost da čeka
i tako otegnuto krijumčarimo snove svih zamislivih rijeka
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.