Boris Sertić | Odsjaj vječne vatre

ODSJAJ VJEČNE VATRE 

Nakladnik: Osnovna organizacija Saveza slijepih Lukavca i Gračanice

Što su od Jugoslavije vidjeli slijepi pjesnici? 

  

Postoje knjige koje naizgled nitko ne čita zato što su objavljene na način da nisu objavljene nikome. Postoje knjige koje su objavljene umjetnoj, nepostojećoj publici kao one knjige često prigodničarskog karaktera koje se objavljuju „reda radi“. Raznoraznost takvih knjiga sačinjavaju monografije županijskih institucija, brošure amaterskih izložbi, interne naklade nekih organizacija ili jednostavno knjige loše ciljane (a onda i promašene) publike. Reda radi objavit će vodovodni zavod županije (u svojoj posebnoj nakladi – u kojoj inače tiska upute i garancijske listove) veliku tvrdo ukoričenu monografiju o tridesetoj obljetnici rada tog vodovodnog zavoda. Jasno je da će takovo izdanje završiti u stanovima i kućama zaposlenika tog poduzeća kojima je ista vjerojatno podijeljena prilikom proslave jubilarne obljetnice rada. Tako će i neka tiskara, državnim poslovima sklona, objaviti brošure i edicije sasvim zanemarive važnosti u širem kulturnom smislu koje će kasnije završavati u smeću ili kao prašnjavi alati koji služe da debljinom svojih stranica podržavaju neki stol ili regal da ne visi.

O jednu naizgled takvu knjiga praktički sam se spotaknuo prilikom izlaska iz knjižnice. Bijaše izložena točno tamo gdje takve knjige bivaju izložene po logici svoje sudbine. Izlaz iz gradske knjižnice nudio je na malenom stolu izdanja koja više nisu bila u milosti čak ni knjižničara (čiji je nerijetko nesretni posao da slična spomenuta izdanja drži do u nedogled). Na staroj krami vam se neće htjeti cjenkati za takav škart. Reći će vam nešto u smislu „nosi da je ne gledam više“. 

Knjigu tako velikog, kolosalnog naslova „Odsjaj vječne vatre“ izdao je tih melankoličnih osamdesetih godina prošlog stoljeća onaj izdavač koji bi se uvrstio u gore spomenute: Osnovna organizacija saveza slijepih Lukavca i Gračanice. Meki uvez resi naslovnica naivnog umalo flomasterski oslikanih simbola zlatnih plamena što izviru iz otvorene knjige, a u pozadini se perfidno oslikava ona ista jugoslavenska zastava sa svojom petokrakom i panslavenskim bojama koje bijahu posebno umjetno poredane u fiktivni red inače gotovo nepostojećeg veksilološkog redoslijeda plavog-bijelog-crvenog. Podnaslov „lirska sazvježđa slijepih“ koji glasno govori o mraku autora jedini je koji se ističe iz inače potpuno dosadnog petparačkog zdanja. U početku stoji onaj birokratski, teški, partijski govor predsjednika udruženja Sakiba Arapčića koji se čak odaje i svojim naslovom „umjesto predgovora“ nabrajajući uspjehe, ordenja i medalje saveza kojem je njegova vlastitost na čelu. Sam će se zadržati u istim prezidencijalističkim pozicijama tuzlanskih i kakvih i čijih već organizacija u slijedećim godinama ne obilazeći političke kavge i igrice. Dakako pretpostavlja se da pjesnicima takav tip teško može pisati predgovore već samo „umjesto predgovore“.

Eto već s nabrojanim pjesnicima vidi se zanimljivost sakrivena u ovakvim zanemarenim sveščićima kojima vazda prijete da ih se stavi negdje u otpis, za rashod, „na slobodno uzimanje“ ili u knjižničarski otpad. Posebna je opasnost pjesnika u proznom svijetu književnosti (koji je već stoljećima prevladavajuće prozni) da ih se tako otpiše, rashoduje ili baca. Eto tek koji pečat knjižnične revizije i već se stavljaju bilješke „otpisano“. Stoga je teško imati hrabrosti uzeti takav sveščić i dati mu čitateljsku, a nekmoli književnu pažnju da se razabere ima li tu nešto vrijednoga u tim stihovima. Na koncu knjiga je to koja pjeva o vječnim plamenima baklje pod zvijezdom petokrakom, a pjevaju je (i to je ono najveće u knjizi) slijepi pjesnici.

Koliko je gorke semantike u tome da stihove o odsjajima tobožnje vječne vatre (vatre zemlje koja će se raspasti) pjevaju slijepi pjesnici ne isplati se govoriti. Koliko je simbolike u tome da je izdana od strane „organizacije saveza“ i koliko je tek simbolike da je izdana u Bosni i to ne u Sarajevu ni u Mostaru ni u Banja Luci nego u Lukavcu. Točnije u Lukavcu i Gračanici. K tome još i uvezani papir odaje toliku tankoću i prozirnost da se poduhvat čini zaista smiješnim uzimano s današnjeg gledišta koje nije možda ni trebalo postojati (da se pitalo one knjižničare).

Postoji međutim nešto što poziva da se zastane i pokuša uvidjeti prednost konkretno ovog izdanja. Imena unutra zastupljena vrijedna su da ih se barem ovlaš prouči. Ima tamo pjesnika čijim stihovima i nije mjesto doli u brošurama ogranaka partijskih komiteta, a takvi kasnije u smislu pisane riječi i pjesme nisu postali ništa ili nešto tek više od ništa. To su oni koji plamen u svojoj slijeposti nisu vidjeli već su ga samo slušali i ono što su čuli na ideološkim prelima ondašnjeg državnog konglomerata prenijeli na taj isti prozirni papir izdanja „osnovne organizacije saveza slijepih Lukavca i Gračanice“, a potom prestali pjevati zajedno s prestankom iste organizacije, države i baklje. Ima onih zbog kojih je vrijedno ovakvu knjigu i ne baciti ili otpisati, a to su oni čiji je plamen uistinu pokazao svoj odsjaj vječne vatre kako kaže u naslovu jer su se i kasnije zadržali u svojim stihovima, u svojim idealima i stremljenjima i ostvarivali za njih velike istinske odsjaje i nakon raspada „osnove organizacije saveza slijepih“ negdje u raspadu onodobne državetine. Hajrija Bećirović će i dalje pisati i objaviti knjigu Čovjek iz susjedstva, dok će Aleksandar Soknić objaviti izdanja kao što su Iza zida te Kineska vaza. Zastupljena je i Rabija Dizdarević-Džanić koja će se baviti glazbom pa će tako skladati, ali i osnovati prvi bosanski zbor u Njemačkoj. Danas o njoj postoji i dokumentarni film gdje ju se oslovljava bosanskom divom. Vojin Perić također zastupljen postat će glumac te ravnatelj kazališta slijepih Novi život te Sretko Avram koji će se uz strast za šahom i dalje angažirati u književnom radu.

To su oni čiji će se odsjaji vatre izgleda uvijek vidjeti jer su uz svoju sljepoću ili možda baš u svojoj sljepoći osuđeni na pjesništvo i neku vrstu umjetnosti. I kakav god da artizam, kakve god da ideale nudili i o kakvim god istinama pjevali pokazuju kako vječna vatra nije bila ona što je sjala iz baklje pod petokrakom zvijezdom već ona istinska pjesnička ili umjetnička vatra čiji se žar teško gasi. Odsjaj baklje pod petokrakom vidjeli su mnogi slijepci koji su hodali i bez bijelog štapa, a odsjaj prave baklje pjesništva i književnosti vidjeli su možda samo Hajrija, Aleksandar, Rabija, Vojin i Sretko. Tako je barem bilo osamdesetpete u Lukavcu i Gračanici negdje između korica knjige u otpisu. Otpisana je država, otpisana je knjiga, a umalo da se i njih bilo otpisalo.