Božica Jelušić | Rousseau, takoreći, i neke minorne stvari...

U trenutcima kad ne dijelimo šakom i kapom, vrijedimo li sebi više a svijetu manje ili obratno? Kad zašutimo, ne govorimo li glasnije i izražajnije nego inače, o tome koliko ODJEKA treba osobi fine strukture i osjetljiva duha? Kad se sklonimo iza zavoja i gledamo gdje drugi žure prema pretpostavljenim ciljevima i željenim kotama, dok mi skupljamo snage za nastavak puta prema "širokim marginama" ladanjskoga života. Slušati čvorka na stablu stare jabuke , mnogo je veća povlastica negoli imati svoj stol na najprometnijem mjestu u gradu, u elitnoj kavani. Umijesiti glinu dok još drži rehidracija, i od podatna tijesta modelirati "Naše slavne muževe", jedan spušteni kapak i obješenu donju usnu, jedan lisičji nos i stisnute očice, jedno mrgodno čelo, podbradak, uho žbira, lažni čuperak enfant terriblea...

Čitat ću jesenske objave i šumske novosti na listovima paulovnije, velikima poput tanjura, dok ih grabljam s rosne trave, usput podvezujući astere i krizanteme poput mjedenih oficirskih puceta. Radit ću nešto korisno, neću puniti jasle za lijenčine i preživače, koji će potom moje misli premljeti i usliniti kao nejestivo seminarsko krmivo. Tražit ću mušmule u obranim vinogradima, kraljevsku poslasticu, koju drugi ne mogu ni kupiti ni kušati. Posijati salatu, učvrstiti potpornje mojim žilavim penjačicama, koje slome sve slabije od sebe, na putu u visine... Biti koristan, definitivno ne znači neprestance biti na raspolaganju. Radije slušati FROSTA: "O nužnosti da se znaju selske stvari". I naročito: usvojiti naputak da nešto na svijetu treba ostati n e u b r a n o, iz viših razloga i plemenitijih pobuda od korisničke svijesti.

Carinik Rousseau, pohaban, usamljen i za života ne osobito uspješan, bez likovne edukacije, stvorio je na slikama savršene "umjetne rajeve" u koje ga je vodila njegova rasplamtjela mašta. Danas, međutim, sve je dostupno, sve je na prodaju, sve je u katalozima i turističkim prospektima, treba samo učmalost pobijediti i lijene noge pokrenuti... Sve vrijedi jedva tri groša, možda i manje od toga, a uništeno je ono što bijaše neprocjenjivo: suptilnost komunikacije, sposobnost zanosa, i poštovanje distance i tišine, od čega ovisi cijeli duševni život čovjeka.