Pod stijenama samoće i sjete
ljubav tvoju privijam na grudi…
dok mi dušu oplakuju kiše,
vjetar sjenke uspomena budi.
Bila si mi trag zvijezde na nebu;
zraka sunca što hladnoću briše
na njedrima kad zime zazebu
i u srcu kad napola diše.
Osmijehom si hranila mi tijelo
sklanjajući tamne sjene s čela;
sladostrašće kad bi usplamtjelo
gorjeli smo do žara, pepela…
Sad mi oko noćnom nebu stremi
tražeć’ zvijezdu koja davno pade…
vjetri uspomena postadoše nijemi,
ni pepela nema da pokrije jade.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.