Oleg Antonić | Tao Te

 

Tamo gdje nam sahne žila - nadahne nam krila.

Šum tišine támom sine    mir u vir

na dnu visine.

Nepokretnom kretnjom rȕmēn plavi žuti grȕmēn.

Činiti će ništa gline          kad je Sad 

vákuum punìne.

 

- Hej, Lao Tse!                 Ti, bȉstrice!

- O, Lao Tse…                 sred igrice…

sja tvoj Tao Te.

Bìsērnica ova drevna ljenjivo je revna.

Ravnovjesju klasje vine,  kap na slap,

rosom dozrelom po          Putu Vrline:

- Kroz Tao Te…                ožednite…

- Niz Tao Te…                  napojite…

Bje lijȇr Lao Tse.

S tim vrelom nam svijesti

zamre svako breme plȇsnōm.

Tad sijelo se mrijesti

da namre sjeme prijesnom:

- Uz Tao Te…                  presušite…

- Za Tao Te…                  navodnite…

Sja nam Lao Tse.

* U četvrtom je redu izbor oko toga što će u rečenici biti glagol, a što pridjev ( „plavi“, „žuti“ ) prepušten čitatelju, kao i odabir naglaska (između kratkosilaznog i dugosilaznog) u zadnjoj riječi petog reda („Sad“).

** Zahvaljujući Huseinu Hasanefendiću na glazbenoj podlozi i izvornom tekstu (pjesme „Kao ti“ s albuma „Vrijeme je na našoj strani“ Parnog Valjka; Suzy, 1981.) koji, pročitan kao da se izravno obraća starokineskoj „Knjizi o Putu Vrline“ (Lao Tse: „Tao Te King“; sredina prvog tisućljeća prije nove ere), s ovim tekstom čini cjelinu:

Kao ti

Ti mi činiš krasne stvari, ti me činiš sretnim,
I kad mi loše krene ti si tu,
Uvijek kraj mene.

Od kada su igre grube lijepo je znati,
Da čovjek ima nekog kao ti,
Na svojoj strani.

Kao ti (tuvaaariva),

kao ti (tuvaaariva),

kao ti.

Ti znaš da ja nisam od velikih riječi,
Ono što osjećam teško je reći,
Ipak želim da znaš - volim te.

Kao ti (tuvaaariva),

kao ti (tuvaaariva),

kao ti.

Ja nisam od jučer, imam dosta iza sebe,
Al' ni jedna prije značila mi nije

Ka-a-o ti (tuvaaariva),

kao ti (tuvaaariva),

nitko kao ti.

Husein Hasanefendić, 1981.