Ponovo me lice tvoje iz sna budi
i kroz misli teške provlačiš se snena
dok sjećanjâ kamen liježe mi na grudi
gdje od mora strasti osta samo pjena.
Znam da ću opet okriviti kiše
što u mrkloj noći šume ime tvoje
i vraćaju slike što se davno skriše
pod maglenog jutra pepeljaste boje.
I dok čekam prvu zraku zore nove
da mi te nakratko iz misli izbriše,
slutim da ćeš opet doći mi u snove
na krilima noći, u šapatu kiše.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.