za Dinku
za Lauru
Simone se umotala u debelu deku i čekala da se ohladi čaj. Sumrak je i kamp počinje živjeti još malo prije nego utone u san. Udobnije se namjestila u pletenoj fotelji i slušala žamor kampera upetljan u pop tonove iz bežičnih, bluetooth zvučnika. Oni neupućeni bi se čudili što Simone zna moderne pojmove poput wi-fi, USB, bluetooth ili HDMI, a oni koji ju poznaju bi znali da je puno pametnija nego što se ponekad čini. Simone je u mirovinu pošla punih jedara, za razliku od svojih vršnjaka koji su se zatvorili u sobe i, vjerojatno, počeli štrikati za unučad ili gledati sjednice Sabora kako bi ispraznili mozak. Ne, u Simoninom su se mozgu tek u šezdesetima otvorila vrata iz kojih su izašle sve one želje koje je brižno spremala u tu malenu izbu u pozadini svoje svijesti. Naime, preselivši se u drvenu kuću koja je obiteljsko naslijeđe na obali jezera (za koje mala djeca posjetitelja pri dolasku viču „Evo mora!“) i otvorivši kamp za bicikliste, putnike namjernike i izletnike, počela je intenzivnije pisati, slikati i skupljati starine. Vrlo se brzo kuća napunila akrilima i uljanim pejzažima, nekima uramljenih, nekima tek obješenih ili naslonjenih na stare prozore, vazama, glinenim posudama, „peškirima“, goblenima. Iako je cijeli život provela živeći i predajući književnost, svoje „pisarije“ iz „prijašnjeg života“ nikada nije nikome pokazala. Brižno ih je, poput svojih želja, čuvala u zaključanoj ladici staroga kredenca. Povremeno bi ju kamperi znali ugledati kako sjedi pogrbljena, umotana u deku na pletenoj stolici na obali jezera koji sliči na more, i uporno tipka na laptopu dok mu se svjetlo ne bi stišalo.
Mladost u kampu počela je večernji party. Simona je otpila gutljaj čaja od lipe. Voljela je mladost koja dolazi u kamp, ponajviše jer su sami donosili svoje šatore, vreće za spavanje, mobilne kućice ili pak potpune kuhinje koje stanu u ruksak. Čudila se snazi naočigled slabih leđa dvadesetogodišnjaka, pa čak i starijih biciklista te mladih obitelji s hrpom djece i hrpetinom stvari natrpanih u maleni kamper. Simone se nikad nije udavala, pak ima jednu kćer. Anja je došla u Simonin život kao maleni uragan i zauvijek ubušila svoje mjesto u Simoninom srcu kao prvašić, kao mačić, odbačen od sviju. Sada je Anja majka dvoje djece i živi život ugledne domaćice i time se ponosi. Simone je provela pola svoga života putujući i upoznavajući svoju zemlju uzduž i poprijeko, pak nikad nije pošla van njezinih granica. Tako je uživala slušajući priče gostiju, od Japana do Portugala.
Drvena kuća kampa ima sve potrebno za ugodan odmor; četiri spavaće sobe, dvije kupaonice, kuhinju, zatvorenu terasu koja je ujedno i blagovaonica. Simonin prijatelj darovao joj je tri seta stolova i klupa od masivnog drveta koje sam izrađuje. I gosti povremeno ostave darove, pa je blagovaonica okićena sitnicama iz drugih zemalja, osobito nad malenim kaminom u najdaljem dijelu sobe. Simonina soba je u potkrovlju i penjanje po stepenicama joj je dobar motiv da ostane u formi. Ipak, Simone ne pušta bilo koje goste u kuću. Najviše voli kada se sami posluže kuhinjom i skuhaju jelo, to uglavnom bude tjestenina ili neka vrst gulaša koji se može jesti i idući dan, jer je Simone čvrsto odlučila da u mirovini kuhati neće, a potom lijepo pospreme sve za sobom i potom spavaju vani. Žena koja se brine o čistoći kampa i kuće iz obližnjeg grada dolazi dvaput tjedno.
Vrlo skupocjeno vozilo parkiralo se vrlo tiho na improvizirano parkiralište kampa i probudilo Simone iz sanjarenja. Ustala je i popravila ogrtač od deke, usput zveckajući narukvicama. Iz automobila izašao je vrlo visok i mršav čovjek, vrlo otmjenoga držanja. Simone je već tada počeo ići na živce. Gosti kampa bili su vedri, hrabri i vrlo samostalni ljudi, vještine koje je strahovito cijenila, ovaj je pak odavao dojam da je bahat i razmažen.
Omahom ruke pozdravio je vozača koji se potom odvezao iz kampa u smjeru grada, a potom dugačkim korakom prešao put do tri utaborena šatora i Simone koja je stajala sa šalicom hladnog čaja u ruci.
„Dobrra večerr.“ pridošlica je izrekao držeći se poput bandere. Imao je dugačak vrat i svijetloplave oči. Automatsko svjetlo Simonine kuće obasjalo je izborano, duguljasto lice. „Izvolite, moja torrrba.“ pokazao je dugačkim prstima prema jednoj sportskoj torbi na travnjaku i uputio se prema ulazu kuće.
Simone je gledala u tamnoplavu torbu kao da je nešto strano, nešto grozno i poželjela ju zapaliti i plesati oko te vatre. Zatim je pogledala u vrata koja su se netom zatvorila, a malena potkova zakucana na vrata davno prije Simoninog rođenja, pritom se nakosila.
„Dobra večer, gospodine. Dobro nam došli.“ Simone je namjestila najljubazniji osmijeh koji je mogla u tom trenutku. Čovjek je podigao pogled s mobitela. „Interrrrnet vam je slow.“ Simone je već krv navrla u uši. Sjedio je za drvenim stolom. „Molim večerrru, vrrrrlo sam gladan.“
U zamrzivaču je pronašla štrukle i lisnato s višnjama. Najradije bi mu odmah sve servirala ravno i hladno na tanjur i ne bi mu rekla ni „Dobar tek.“ Ipak, probudili su se u njoj neki refleksi, pa je odjednom čula majčin glas iz dubine mozga, otvorila mikrovalnu i stavila jelo na odmrzavanje.
„Jeste li ikad jeli štrukle?“ pitala je gosta. Čovjek je natucao hrvatski, a na riječ „štrukle“ stvorila mu se malena brazda između obrva.
Razgovor je potekao poput rijeke na pokidanom hrvatskom i savršeno tečnim engleskim, a prekinulo ga je tek zvonce mikrovalne. Simone je uključila pećnicu, i odjednom postala bolno svjesna paučine u kutovima prostorije (jednom je u mladosti usisala sve paukove i paučinu po stanu i vrlo brzo potom imala problem s mušicama), suhoće cvijeća u vazama i svoje dva dana stare neoprane šalice pokraj sudopera. Stavila je hranu u pećnicu, nešto što nije napravila punih godinu dana i izašla u prohladnu listopadsku večer s glupom željom da ima uza se češalj pa da sredi malo neposlušne bijele kovrče.
„Ja dugo ne sebi sam dala večerrru.“ Englez je započeo na obali jezera, umotan dekom u pletenoj fotelji. „Strrrukli jako ukusna!“ Primijetila je Simona da se čovjek nije ni zahvalio. Čovjek se zove Simon i odrastao je kao jedan po redu od nasljednika krune, a iako je redni broj dvoznamenkast, ipak postoji. Simone se cijelo vrijeme dok je on to objašnjavao suzdržavala da ne pukne od smijeha.
Već se skoro približila ponoć kad se zadnje svjetlo šatora ugasilo. Pokazala je Simonu njegovu spavaonicu i popela se do svoje osjećajući nekakav neobičan ushit. Simone je zaspala uz misao tko je taj imenjak koji joj remeti rutinu i zauzima misli, a Simon uz istu takvu misao samo na engleskom.
Idući je dan Simone nazvala kćer. Šetala je gore-dolje po blagovaonici. Dogovarala je dolazak unuka u kamp tijekom božićnih i novogodišnjih praznika i njihove ekipe iz razreda. Simon je lordovski ušetao u zorom obasjanu prostoriju izbivši Simoni brojeve iz tijeka misli. „Mama, rekla sam četrnaest balona sa šljokicama, ne četrdeset!“ Anja je treštala iz slušalice.
Simon je zauzeo stol do prozora i nekako sneno zurio u kristalno mirnu, uljanu površinu jezera. Uočila je Simona i pritom se rumenila, da mu pogled bježi prema njoj. Dok je razgovarala, izvadila je dvije šalice iz kredenca. Simon se stvorio za kuhinjom i natočio vode u čajnik. Simona je zastala, pocrvenjela do korijena kose i izvadila dvije vrećice čaja od lipe, na što se ovaj zagonetno nasmiješio i odmahnuo glavom. Naravno, uvaženi lord nije navikao na čaj iz vrećice, pa evo mu prilike da isproba nešto novo. Anja je brojila balone i ležajeve u majčinoj drvenoj kući za party godine hrpe desetogodišnjaka, a Simona bore na licu čovjeka kojeg poznaje tek jednu večer.
Voda u čajniku je proključala, a Simona uljudno pozdravila kćer pa brzo zapisala sve potrebne podatke za Božić. Šutke su sjeli za stol. Oboma je bilo jasno da se ovdje nešto događa. Simon nema djece. Nikad se nije ženio. Simoni je prošla misao da mora postojati barem jedna, ako ne i više, koje je upoznao tijekom svojih putovanja. Simon je novinar, a izgovorio je journalist kao da je to riječ od presudne važnosti za kolektivnu svijest, nesvijest i podsvijest te kao da bi bez journalista kugli Zemaljskoj pukla os.
Simona je jako cijenila svoje umijeće pisanja, ali ne bi joj palo na pamet tako se baš hvaliti. Kada je Simon to čuo, kao da se pretvorio u dječaka i molio da mu pokaže svoj rad. Njezin protuargument bio je da Simon uopće ne zna čitati hrvatski, na što je on odgovorio: „Moja tetka meni pokazala slova kada sam bio mala! Ja čitala Ivana Brrrlić! Domaći!“ mašući rukama prema kaminu u kutu sobe. Tu je Simona popustila. Mjedeni ključ ladice, iako sitan, bio je težak u njezinom dlanu. Sekunda je prošla u premišljanju i sjetila se da uvijek ima priliku pozdraviti se, ispričati i poći svojim putem, ipak je ona ovdje gazdarica, međutim ruka joj je sama zakrenula ključ i otvorila staru ladicu. Uvezeni listovi kao da su jedva dočekali vidjeti svjetlo dana. Mogla se zakleti da je čula izdah olakšanja. Možda je i iz nje same izašao.
Simon je letio očima preko rečenica, a malena brazda između obrva došla je i ostala. „Ti meni to pročitala.“ rekao je i primio ju za ruku. Na njezino vlastito čudo, ruku je prihvatila. Obećala je da će pročitati navečer, kada isprati goste i dočeka nove.
Oboje su, zapravo, bili iznenađeni energijom koja je kolala između njih. Funkcionirali su gotovo kao da se znaju dugo, cijeli život i možda još jedan. Ona je dočekivala goste, on ih je upućivao u blagovaonicu i kuhao čaj. Prije ručka poći će u grad na važnu konferenciju i intervjue koje mora provesti.
Simon se vratio navečer, u skupocjenom vozilu koje se tiho parkiralo na improvizirano parkiralište kampa i potom otišlo u noć. Do dvije pletene fotelje na obali jezera došetao je dugačkim korakom i širokim osmijehom. Pričali su uz šalice čaja do ponoći, i zaspali zajedno.
Bivanje u redu za krunu, premda i redni broj bio dvoznamenkast, znači da se uglavnom ne trebaš brinuti o novcu. Imanje svojega kampa, premda starog cijelo jedno stoljeće uz jezero koje podsjeća na more, znači da se uglavnom ne trebaš brinuti oko svježeg zraka i prijatelja. Simon je brzo postao i više od toga. Svidio mu se život kod jezera. Simona nije kuhala, ali on je otkrio da zna ispeći ukusne štrukle i vrlo brzo dočekao svakog novog gosta sa svježim pladnjem.
Simonin roman izašao je malo prije Božića. Odvezli su ju do grada u knjižnicu gdje je dočekana kao kraljica. Prvo je uživala u vlastitim slovima otisnutim na papiru i uvezanim u debele korice, a potom u sjaju u svijetloplavim očima njezinog imenjaka koji joj kvari rutinu i suzama radosnicama njezine jedine kćeri.
Zabava nakon promocije nastavila se u kampu, a desetogodišnjaci su uživali u balonima. Simona se prijetila svakome tko probuši balon i rasipa šljokice po kući da će ih baciti u jezero. Nitko ju nije shvaćao ozbiljno. Simon je tada naučio da zna i usisavati, ali Simona je bila prevesela da bi zamjerila djeci i nipošto nije htjela probleme s policijom. Život joj je tek počeo.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.