Daniela Bobinski | Večer u parku

Fotografija:
Daniela Bobinski

Uza me visok bedem crnine.

U njemu mudri, velebni starci stoje i šute.

Njihov je korijen dubok i bijel.

Uz put, narančasta lampa i klupa zlatna,

ovdje se ne čuje zvuk vremenskog klatna.

Znam, ovaj čas od sebe kradem,

kradem ga i od svih.

Došla sam jezeru, nebu od boja,

stablima, samo da pozdravim ih.

Dok nižem korake čudim se:

čak je i pijesak poda mnom tih.

U dodiru meka vrbina lista

nejak, rađa se stih.

Dolazim jezeru bliže.

Gle, ono ogledalom posta.

U toj svijetloj slici

i moja sjena

zauvijek

osta.