Jedna od obavijesti koja mi je danas iskočila na društvenim mrežama je i ta da je Branki rođendan. Sva sreća da postoje te obavijesti jer više nitko ništa i ne piše i ne pamti. Više ne znamo telefone svojih najbližih, adrese, godišnjice, rođendane..... Nitko više ništa ne razmišlja niti zapisuje. Za nas to radi tehnologija; mobiteli, alati, bilješke..... Postali smo ovisnici. Robovi nekog novog vremena i vrednovanja. Nebitno! Bitno je da sam još jednom od svojih prijatelja uspijela rođendan čestitati na vrijeme. Ovog puta Branki! Pravim imenom Melanka. Lijepo, neobično i rijetko ime koje joj je protiv volje roditelja nametnula teta kad ju je išla upisivati kao novo rođenu u državne evidencije. Na sreću nama ne i njenom ocu koji ju nikad nije nazvao pravim imenom. Za njega i za nas ona je Branka. Zagrebčanka koja je odlaskom u mirovinu zaslugom svoga supruga postala riječanka i naša Branka. Možda ćete pomisliti da se znamo tko zna od kada. Ne, prijateljice smo, polažem si to pravo reći da mi je prijateljica tek malo vremena. Neobično jer smo obadvije došle u godine kad se teško, rijetko i rekla bih vrlo oprezno sklapaju nova prijateljstva, ali Branku jednom kad upoznate prigrlite je u život sa široko raširenim rukama. Takva je ona. Srele smo se sasvim slučajno (ako slučajnosti postoje) na jednoj od radionica pisanja kratkih priča gdje smo zalutale pokušavajući unijeti nečeg malo novog u jednoličnost naših života. I na prvu mi se i nije odmah svidjela. Pomislila sam s ovom moraš biti na oprezu. Garant je dinamitna. Pogriješila sam! Možda zato što me onako sitna sa svojim plavim očima podsjetila na nekoga. Možda zato što u prostoriji u kojoj je ne može ostati nezamijećena, a možda jer su njen smijeh i vedrina tolika zaraza. Ma ima nešto i u tome što se ne gasi kad priča. Ne ćudi. Po profesiji je kako ona to voli reći pravnik. Ne pravnica. Htjela, ne htijela morala je biti elokventna. I volim je slušati dok priča. Kako god Branku sam jako zavoljela. Nazvala sam je! Imala sam dobar razlog da smetam. Trebalo je čestitati rođendan kako je „red i navada.“ Javila se. Vesela, nasmijana.
-Oprostite, molim vas – upitala sam je; -to od vas dolazi tolika buka? Čuje se skroz od Pomorskog fakulteta do Guvernerove. Molim vas, partijajte malo nježnije noć još nije počela.
Na moje riječi njen smijeh je odzvanjao telefonskom linijom.
-Ma kakvo partijanje, -kakva buka! Mi smo trenutno uzeli malo predaha. Nije do nas – rekla je.
Naravno da joj nisam povjerovala. I naravno da nije dolazila nikakva buka. S godinama rođendanska druženja postanu nekako tiša, elegantnija, profinjenija. S dobro odabranim društvom i finijim pomno odabranim poklonima. Jedan je poklon koliko znam već dobila. Njen ju je dragi muž obradovao novim printerom. Branka je nagrađivana spisateljica kratkih priča i to je ono što joj trenutno baš treba. Novi printer s hrpom papira i rezervom tonera. I ja i ona spadamo u onu generaciju i vremena gdje šta god napišeš moraš imati papir u rukama. Tek tad dobiješ onaj osjećaj koja je dimenzija onog što si napisala. Kad ti papir s masno otisnutim slovima zašuška pod prstima. Nove priče biti će napisane. Znam to sigurno, jer to je Branka. Progovorile smo još pokoju riječ. Nisam ju htjela dugo smetati. Ipak je danas njen dan, neka uživa. Nadoknadit ćemo mi već to na jednom od naših sad već ustaljenih druženja.
Ja, ona i Mirela.
Fantastičan trio spisateljica!
Dnevni boravak kafić, nove priče i runda piva.
Spustila sam slušalicu. Bogatija za par osmijeha, hrpu pozitive i novih informacija. Koliko nam malo u životu treba. Po koji razgovor, osmijeh i vrijednost zvana bogatstvo prijatelja.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.