Ankica Kale | Ante Portas

Kad sam prišla onom hûku,
nad liticom kad sam stala,
u maglenom onom trenu,
koprena je strašna pala.

I dršćući sva u luku,
zagledana u to vrelo,
u to grotlo što je zvalo
pjenilo se, urlikalo;

s mora divljeg, uskipjelog,
ja oćutjeh da me zove
mednim glasom, mameći me
u dubinu, u okove.

Tada spazih zlatna vrata,
vrata tajni u toj tami,
vrata tajni vječnog bitka;
more pjesmom me omami.

Trebalo je tako malo,
tako malo da bih znala
kada su se, vrata hučeć
nad liticom otvarala.

Još i sada ćutim muku
na koljena kad sam pala;
uzmičući onom huku,
strašni usud sam saznala.

I zvala sam oca, brata,
molila ih mudre riječi
gdje se skriti, gdje pobjeći
dal' postoje druga vrata.

Još i sada pitam, drhteć,
jer to grotlo još me čeka,
još se nadam - ima lijeka,
lutam, tražim u osami.

I pitam se, onog dana
hoću l' njemu prić' bez jada
i utrtom stazom proći
gdje su pošli svi do sada?!

Jedno znadem, nakon mene
ovu tajnu htjednu l' znati,
u teškoj će opet zebnji
istu muku proklinjati.