Lucijana Živković | Gljive i divlje svinje

Zovem se Ferdo i volim prirodu. Čitav sam život proboravio u prirodi. Kao dijete sam rado pecao, plivao i brao gljive ili kupio puževe. Siromaštvo me natjeralo da se snalazim za hranu sam pa sam često jeo ono što sam ulovio ili ubrao. Tata, invalid na štakama, ostavio je nas četvero djece i mamu i oženio se pod vrbom, kako se kod nas kaže, još nekoliko puta. Stariji brat i sestra otišli u pečalbare, najmlađa ostala s mamom  u jednoj iznajmljenoj sobi. A za mene nije bilo mjesta pa sam bio svugdje: u šumi, u vikendicama, kod prijatelja, kod rođaka. Tako leteći, završio sam zanat i zaposlio se. Nije baš neka škola, ali moja je škola bila ona životna. Tu sam doktorirao.

Ima takav život i svoje prednosti. Uglavnom, nakon posla bih ravno u prirodu; na pecanje ili samo hodanje po šumi i upoznavanje s njenim stanovnicima. Moj bi prijatelj rekao s florom i faunom. Bili su to lijepi i korisni dani. Uskoro sam dobro poznao šumu i jezero, a često i vodio prijatelje na izlete raznih vrsta kako bih se pohvalio da sam u šumi kao kod kuće. Budući sam gotovo bio na cesti, nisam imao nikakvih posebnih obveza. Jutro, večer, petak, nedjelja, početak ili kraj mjeseca, sve to meni nije bilo važno. Često sam bio na bolovanju; ispočetka da imam slobodno vrijeme za pecanje, a kasnije zaista zbog zdravlja jer moj je način života ostavio posljedice najprije na moje zdravstveno stanje. Boljeli su me bubrezi, a ni kralježnica nije ostala pošteđena.

Valjalo se ipak skrasiti, shvatio sam i ubrzo upoznao udovicu koja je došla sa sela i kupila malu kuću, a imala je i ušteđevine jer je i ona bila u pečalbi. Brzo samo se oženili i dobili dijete, ali me to nije smirilo. Hvatao sam svaku priliku da pobjegnem ili na jezero ili u šumu ili čak i dalje na obližnju rijeku. Nepopravljivi lutalica u meni nije mi dao mira. Jelica, moja žena, shvatila je da me neće promijeniti pa se uglavnom koncentrirala na dijete i kuću, a ja sam nastavio kao da se nije ništa promijenilo, kao da sam i dalje neoženjen. Uz sve to pridružio mi se i ženin brat, u početku fin i uljudan, a kasnije nagao i kratkog fitilja. Što je još gore, mogao je popiti demižon vina dnevno, a onda bi se svi oko njega razbježali. Osim mene. Mika je često dolazio i stalno me mamio, a nije ni trebao, da idemo nekud. Kad bih ga pitao kamo on bi rekao bilo kuda, samo da se ide. Evo mi srodne duše!

Naše su dogodovštine postale legendarne pa su nam se znali pridružiti i drugi prijatelji. Da bismo se sklonili za vrijeme kiša, sagradili smo baraku na obali odvojka rijeke. U nju smo donijeli stari otpisani namještaj, a služila nam je i kad smo podnapiti morali ostati preko noći jer nismo mogli voziti. Pecanje je za neke, posebno za mog šogora, bilo nevažno jer su ti izleti bili prilika za dobru pijačinu. Nemalo puta znao je Mika po nekoliko dana ostajati pijan u našoj baraki.

Bila je kišovita jesen i po staroj navici čim padnu kiše, ja se uputim u šumu po gljive. Nisam bio vozač niti imao auto, ali Mika je imao motor. Iako mi za gljive nije bio baš pogodno društvo, poveo sam ga jer je imao motor. Dovezli smo se na jedan kraj šume. Ostavio je motor uzdajući se da će ga poslije naći. 

Ušli smo u šumu. Drveće je bilo listopadno: hrast, grab i bukva te tu i tamo akacija. Tlo je bilo mokro nakon kiše, obraslo niskom travom i već pod slojem jesenskog lišća. Ipak, dobro su se vidjele hrpice gljiva koje sam brao i stavljao  u košaru da se ne zdrobe, sretan jer ih obožavam jesti. Jelica jako dobro sprema gljive. A Mika je za mnom bauljao, ne znam je li prije pio, gotovo ometajući moju potragu. Rekao sam mu da ne mora brati, ali on je htio biti koristan. Uputio sam ga da ide malo dalje kako ne bismo jedan drugom ulazili u područje branja. On se udaljio dok sam ga upozoravao da ne ide daleko, da se ne izgubi u šumi. Nastavio sam s branjem. Ostat će i za zamrznuti pa u škrinju, veselio sam se. Šumski su me zvukovi umirivali i gotovo uživajući išao sam od jednog do drugog grmića gljiva. Hodao sam oko sat vremena i već se sunce polako selilo na zapad. 

Kad sam pogledom potražio Miku, nije ga bilo na vidiku. Oko mene stabla i sjene, ispod nogu šušti. Mika, Mika vikao sam, ali nije se odazivao. Kao da je u zemlju propao. Što sada? Počeo sam vrludati u nadi da ću ga naći, ali nisam ga našao. Počelo se mračiti, a ja sam psovao i gljive, i motor, i Miku, i šumu. I sebe budalu što sam pustio drugu budalu za koju sam ,kao, odgovoran da odluta tko zna kamo. Stabla su postala viša, šumovi glasniji, glasanje životinja češće. Šuma se pripremala za noćni život, ravnodušna na moje strahove.

Ne znajući što bih, a još nije bilo mobitela, krenuo sam iz šume. Ali u svoj toj brizi  i hodanju bez plana, nisam mogao naći izlaz. Tek tada me obuzela panika. Govorim si pa daj, Ferdo, bar ti poznaš šumu. Koncentriraj se.

Ništa ne vrijedi. Ne znam gdje sam. Okrećem se, sad već u sumraku i priznajem, ali samo vama, izgubio sam se. Zar ja. Ja??Mislim da me osim straha obuzeo i bijes na samoga sebe. Kako ću sada doma objasniti što se dogodilo da sam ja, Ferdo, zalutao u šumi? Samo da dohvatim Miku, platit će mi za ovo!

Uozbiljio sam se da mogu razmisliti što da radim. Krenut ću suprotno od zapada gdje sam vidio da je zašlo sunce. Valjda ću izaći na neki put jer bi u blizini trebalo biti selo. Hodao sam dugo. Oprezan i sav napet koračao sam probijajući se kroz mladice drveća koje su na tom dijelu bile gusto nikle. Nisam znao koliko je sati jer je bio mrak, a nisam ponio bateriju jer sam mislio da ćemo doći doma za dana. Ajme, opet se sjetim Mike. Što je s njim? Izgubio sam i njega!

 I tko zna kuda bi otišlo moje jadanje samome sebi da u tom trenu nisam opazio da se šuma prorjeđuje i ugledao neko, istina daleko, svjetlo. Pružio sam korak da što prije dođem na čistinu jer mi je bilo dosta gužvanja među stablima. Ugledao sam seoski put i prepoznao mjesto. Požurio sam prema posljednjoj kući. Tu je živio moj prijatelj s posla, Zoran. Nisam mu ništa objašnjavao osim da sam brao gljive i ako mi može posuditi bicikl da dođem doma. Ostalo ćemo na poslu kad se nađemo, obećao sam mu. Sat je pokazivao deset i ja potjerah bicikl niz brdo kući. Smišljao sam razne izgovore, no odlučio sam snimiti situaciju pa ću onda smisliti priču.

Jer ako ne smislim nešto uvjerljivo, u nedjelju će se čitav grad smijati kad budem tema humorističnog priloga lokalnog radija.

Već izdaleka sam vidio da u kući gore sva svjetla. Čuo se žamor, a pred kapijom je bio parkiran Mikin motor. Jedna briga manje. Kada sam ušao u boravak prvo sam se pitao tko je sve te ljude uspio strpati u tako mali prostor. Svi su odjednom počeli s pitanjima, a Mika je, naravno, već bio pod gasom. Pa gdje si tako dugo? Otkad je Mika došao, a tebe nema. Da nisi stigo još pol sata, pozvala bi policiju, jadala se moja žena. Mislili smo da te šlog trefio.

Nisam se obratio Miki jer on ionako nije bio svjestan okoline. Odlučio sam da ću se s njim obračunati sutra. Čut će me! A sad smišljaj opravdanje, bolje reći lovačku priču. Ali to znate samo vi.

 A šta se tu ima pričati? Šta ste se uplašili? Znate da se ja ne mogu izgubiti u šumi. Ali nešto se ipak dogodilo. I to jako zanimljivo. Hajd' malo tiše da se ne moram ponavljati.

Brao sam gljive i Mika i ja smo se razdvojili da više uberemo. Zaboravio sam na vrijeme i kad sam htio kući, pozvao sam Miku, ali njega nije bilo. Išao sam ga tražiti, što je potrajalo. On je kriv; odlutao k’o  Lesi. 

 Pa nisi se valjda izgubio? već su se počeli smijati prisutni.

 Ma kakvi. Sad dolazi ono glavno. Dok sam ja tako vikao i glavinjao, a bio sam među hrastovima, naišli su veprovi s mladunčadi. Valjda su htjeli jesti žirove. Kad je ženka zaroktala, što sam mogao? Popeo sam se na hrast i dobro je da sam mogao, pa lijepo čekaj dok se gospoda veprovi najedu. 

Pa koliko je to trajalo? pitali su sumnjičavo.

 Koliko? Pa skoro do sada. Jer sam ja brzo izašao van iz šume kada su se veprovi najeli i otišli. Posudio sam bicikl od Zorana i stigao. A sve do toga bio si na drvetu? u nevjerici i smješkajući se posumnjali su prisutni.

 A gdje bih bio? Nisam se valjda izgubio u šumi koju poznam k’o svoj džep!?

Pa da, prihvatiše svi, a žena uzme košaru punu gljiva i noseći je u smočnicu tiho mi reče: Kako ti samo gljive nisu ispale iz košare dok si se penjao na to drvo?