Lucijana Živković | Loš dan

 

Jučer je navršio pedeset godina. Nije  slavio. Dok se jutros kroz polu spuštene rolete u sobu uvlačilo sivilo svitanja, u krevetu je razmišljao o stvarima svojstvenim ljudima srednje dobi. Inventura života. Budilica je narušila tišinu jutra i prekinula nit sjećanja. Pospano se digao iz kreveta i bezvoljnim korakom starca krenuo u kupaonicu. U kuhinji je začuo prve aktivnosti oca kojega je vjerojatno probudio sat. U kupaonici prožetoj mirisom plijesni iz ogledala ga je gledalo podbulo lice proćelave glave i mutnih očiju.

Loš dan. I uvijek je tako kada svodi životne račune, pitajući se koji je uopće smisao  ičega pa i današnjeg dana. Iz kuhinje opet začuje šuškanje. Stari kuha svoj jutarnji čaj od kamilice.

Uđe u kadu. Hladna voda tuša malo ga trgne iz misli. Dugo je pustio da mu voda teče tijelom kao da se nada da će s njom otići i loše raspoloženje. Ručnik je bio grub. Morat će reći ocu da stavlja malo više omekšivača. Pogled mu padne na papuče i krenu sjećanja. Poklon su od Vere kada se nakon njihova vjenčanja uselila k njemu. I starom… Volio je Veru. Budućnost je tada izgledala lijepo. Nakon nekoliko polusretnih godina gotovo je pobjegla od njega, točnije, od njegovog čangrizavog oca i sreću našla s mehaničarem. To ga je pogodilo još više zbog činjenice da joj je bolji bio „šljaker“ od njega, intelektualca, kako se volio nazivati.

Žalio je za Verom, ali nije bilo kvalitetnog rješenja koje bi zadovoljilo oboje. Dugogodišnja simbioza njihova braka i starog čangrizavca, umorila je mladu ženu željnu privatnosti sa svojim suprugom. 

Možda je i ona mene voljela kao ja nju pa čak i kada je otišla, pomisli. Prošavši uskim hodnikom ušao je u sobu da dovrši jutarnje odijevanje. Nije mario za modu, ali kravata je bila neizbježna. Kao djelatnik državne uprave smatrao je da je ona neizostavni modni dodatak iako odavno već nije bila moderna. 

Prolazeći hodnikom letimično pogleda u kuhinju gdje je stari srkao vrelu kamilicu. Kasnit ću danas, neka nedovršena izvješća me čekaju, objavio mu je. Stari, još u svojoj prugastoj pidžami, isturi van glavu zvekećući zubalom. Baš me briga, nisam ti ja žena da mi se pravdaš, reče. On shvati da će biti frke pa se pripravi za bijeg. Ali stari iziđe ne namjeravajući ga pustiti. Kad ćeš se već oženiti? Neću ja spremati i kuhati za tebe, poviče ljutito.  Njemu zadrhti glas: Znači neka tražim služavku, a ne ženu. Da te služi?! Kao što je i Vera, pa je pobjegla.

 Stari zlobno zaškilji: Tko zna zašto je pobjegla. Valjda  nije bila zadovoljna. On se ne obazre na ovaj niski udarac, ali stari se navinuo: I zašto su tebi uvijek drugi krivi za tvoje greške. Šta ja imam s tim? Da, šta ti imaš s tim. Ti si mi samo otac, procijedi ironično. Letimično pogleda na zidni sat. Zakasnit ću, pomisli i pohita prema vratima. Iza sebe je čuo staroga kako viče: Istina boli, jelda? A ti bježi od nje. Vera je za tebe bila avion! Na stepeništu glas utihne. Odahne i mrgodno počne razmišljati o očevim riječima. Ima li pravo?

Iz magle se jedva nazirala oronula fasada sive socijalističke zgrade preko puta njegove. Ulica je mirna, u širem centru provincijskog gradića. Stan je dobio stari u socijalističkoj eri dodjele besplatnih stanova. U mislima i neoprezno, zakorači na cestu i umalo naleti na automobil koji je sporo prodirao kroz maglu. Još i to! Zaista mi je danas loš dan.

Nakon kratke prepirke s vozačem, krene dužim putem da se smiri. Ima još vremena, ponavljao je u bradu pogledavši na sat. Prolaznik, misleći da mu se obraća, pozdravi ga. Mali kiosk  na putu do ureda već je otvoren. Tu je upoznao Mariju. Ali nje danas nije bilo. Umjesto nje neka je djevojka slagala prve dospjele novine. Jel Marija više ne radi? upita kao usput. Ne bih znala. Ovdje sam tek nekoliko dana, odgovori ona i upita ga što želi. Samo jutarnje novine, razočarano izusti, plati i uputi se brže  k uredu. Navrnu sjećanja. Ubrzo su postali dobri, pa jako dobri što se uglavnom odnosilo na seks i to kod nje. Bila je rastavljena, bez djece, što mu je odgovaralo. No na duže vrijeme ne i njoj. Poučen iskustvom prvoga braka, nije joj ništa nudio. Uostalom, kamo da ju dovede? K starom? 

U početku je i njoj odgovaralo, ali su njezini mali zahtjevi bili sve češći i počeli su narušavati njegov samački život. Ona je bila priprosta, skromna i jednostavna ženica,  ali je očito ipak htjela sigurniju vezu nego on. Uostalom, ipak je on intelektualac, a ona nema ni srednju školu, opravdavao je samoga sebe. Kad je naišla na njegov otpor, odustala je. Kasnije je čuo da je s nekim snagatorom, slobodnim i mlađim. Neka, iako je žalio za fizičkom stranom njihova odnosa  koja je savršeno funkcionirala.

Ured je bio prohladan jer još nije počela sezona grijanja. Ponedjeljak, najgori radni dan. Lica kolega namrštena, užurbani koraci na hodnicima od ureda do ureda, prepričavanje događaja s vikenda.

Prostor ureda nije mogao biti manji, a dodatno ga je zakrčilo brdo papira i fascikala koji su čekali obradu i arhiviranje. Preko puta njega još jedan stol i mladi zaposlenik koji se uglavnom bavio računalom. Svaki je korak izazivao škripanje starih, neodržavanih parketa i činilo se kao da je u toj sobi sve za otpis. Osim, naravno, mladoga kolege i njegova računala.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                              Uronio  je u hrpu papira i prihvatio se posla. Iako je s kolegicama volio prevrtati svježe tračeve, nagomilani poslovi nisu mu ostavili vremena za to. A šuškalo se i o sistematizaciji radnih mjesta pa nije htio da zbog nekih zaostataka bude na meti novoga šefa.

Dan je prolazio lijeno i sporo. Nakon gableca poneke su žene  pohitale da na brzinu obave tržnicu dok nema šefa, a onda po povratku bi počistile stolove i već su oko četrnaest sati bile u niskom startu za kući.

 No pred kraj radnoga vremena šef ga je pozvao u svoj ured. Ništa neobično, ali danas je osjetio grč u želucu. Šef je pripadao generaciji koju vole nazivati mladim menadžerima iako je mnoge poslovne finese naučio od staroga  kadra. Svježe izbrijan,  samouvjeren, u uredu kojim se širio miris lavande iz aparata, čuda nove tehnike i s laptopom na radnom stolu, odavao je dojam nekoga tko zna što radi. Pokretom ruke ponudio mu je da sjedne dok je on završavao razgovor s bok, vidimo se. Naravno, na najnovijem tipu mobitela. Obratio mu se s dragi kolega, što nije dobro, pomislio je u panici, ali je već bila očita svrha ovoga razgovora. Šefov glas i objašnjenja čuo je kao iz daljine: reorganizacija, mladi kadar, zaostali poslovi neučinkovitost, nove tehnologije, a za njega i novo radno mjesto. Bile su to ključne riječi koje je čuo , izraz tako drag današnjim mladim snagama koje ga vole koristiti u svojim power- point  prezentacijama, na raznim seminarima za usavršavanje djelatnika. Na koje on, uzgred, nije baš išao.

Ključne su riječi značile drugo radno mjesto s manjom plaćom, manjim uredom, ako je to moguće, i štošta toga o čemu sada nije mogao ni razmišljati. Dignuvši se, osjeti da mu je znoj probio košulju. Na sreću, imao je sako pa se to nije vidjelo. Nije ništa rekao. A što se tu i ima za reći? Šef neće promijeniti mišljenje, a on će se blamirati. Ovo se danas zaista može nazvati lošim danom. Zašto baš ja, pitao se  u sebi zalupivši vratima šefova ureda. 

Što ima novoga? zacvrkuta na hodniku mlada pripravnica s njegova odjela. Ništa, neke sitnice, nije imao volje za razgovor iako mu je inače bila simpatična. Dobro da je skoro kraj radnog vremena, pomisli, pa će svoju buru osjećaja proživjeti kod kuće, sam sa sobom, daleko od pogleda uredskih radoznalaca. Znao je da će sutra on biti tema broj jedan uredskih tračeva jer je uvijek netko trebao biti tema dana . Sada je, eto, i on došao na red.

Teškim korakom uđe u svoj ured. Nije bilo nikoga. Počne se polako spremati. Spremi papire u fascikle, zaključa ladicu i pokupi novine sa stola. Nije se obazirao na vrijeme i što drugi još nisu krenuli. Oni su , pomisli ogorčeno, svoje bonuse vremena odavno iskoristili i koriste ih još uvijek i svaki dan. Kao da je dobio otkaz, a ne premještaj, bilo mu je svejedno što će reći šef ili bilo tko drugi o njegovom ranom odlasku s radnog mjesta. Što mi još može? bijesno pomisli zalupivši vratima ureda i požurivši kroz hodnik odjela na ulicu.

U obližnjem kafiću, u malom separeu gdje je znao ispunjavati listiće lutrije ili lota, konačno se opusti. Treba racionalizirati, dolaze mlađi, mi se više ne uklapamo u njihov tempo, ne razumijemo njihov novi jezik koji je pun stranih riječi. Ukratko, ništa novo. Sljedeća je na redu mirovina, razmišljao je čekajući konobara koji ga posluži uobičajenim pivom. Hladna čaša i piće ga malo osvježi  i oraspoloži . Kako smo danas? familijarno i kurtoazno upita mladić. Loš dan, eto tako, procijedi mrgodno naručivši još jednu rundu. Nakon što je utažio žeđ i malo se smirio, pozove konobara. On ponese još jedno pivo, ali nije ga htio. Ne više, platio bih. Konobar slegne ramenima i poželi mu na odlasku ugodan dan. Kako da ne, baš je ugodan,  odvrati mu u mislima, svjestan da ovaj nije ništa kriv. Zato se naglas ipak zahvali i iziđe na ulicu. Miris dima i ustajalog zraka ostane unutra. On duboko udahne.

Krenuo je polagano kući. Ulice su se ispraznile i već se polako mračilo. Ljudi u to doba obično objeduju nakon radnog dana. Upalile su se ulične svjetiljke i pokoji prozor na usputnim zgradama. Ponekad se znao, pogotovo kada bi putovao noću autobusom, zagledati u te prozore koji promiču u tami razmišljajući o ljudima iza njih i njihovim životima, koji su u noći tako izloženi radoznalim očima slučajnih prolaznika. Svi mi ljudi imamo nešto voajersko u sebi, pomisli.                                                                                                                                                                          

Ušao je u kratku ulicu koja je presijecala njegovu kako bi što prije stigao kući. Bila je dobro osvijetljena nekim pomalo narančastim i ugodnim svjetlom koje ga je smirivalo.

Čak je osjetio zadovoljstvo, pripisavši to toplom tonu rasvjete i opušteno je pogledavao oko sebe. Na  drugoj strani ceste primijeti čovjeka i učini mu se da mu je mahnuo. Nažalost, nije ga prepoznao. Pripisao je to slabijem vidu na daljinu. Naočale nije htio. To je za starce , govorio je u društvu. Pa dobro, idemo vidjeti  što hoće. Ili se ispričati ako sam pogriješio, reče samom sebi. 

Krenuo je preko ceste. Učinilo mu se da je mladić nekako napet kao da nešto vreba. Kada se približio dovoljno da ga bolje osmotri vidje da je nabit i jak, veći bar za glavu od njega. Ipak ga ne poznam, bilo je posljednje što je pomislio jer  gotovo isti tren snagator je stegao podignutu šaku i on se srušio na pločnik, nešto od iznenađenja, a nešto i od udarca u nos. U glavi mu odjednom nasta pomutnja i šum, dok je predio nosa pulsirao i već je krenula krv. A tip se lagano udaljio bez riječi objašnjenja i ubrzo nestao u sporednoj ulici. Da zove policiju? A što će im reći?  Osmotri ulicu i pridržavajući se za zid pokuša se podići. Zavrti mu se u glavi  pa se osloni o zid i pričeka još malo. Prljave ruke pune ulične prašine obriše o hlače, a maramicom stisne nos da mu stane krvarenje. U ustima slankast okus krvi, u glavi šumi, ulica se ljulja, a on ne zna zašto sve to. Srećom, nije bilo nikoga na vidiku.

Samo da stignem kući, bubnjalo mu je u glavi. Zgrada je već bila blizu i on gotovo potrča da se što prije uvuče u njezinu sigurnost. Pogledavao je iza sebe, no nikoga nije bilo. Odahne. Banuo je u zgradu i uvukao se tiho u stan ne želeći se susresti s ocem i njegovim pitanjima. Iz kuhinje je vonjalo na grah i čuo se zvuk televizora pojačan do kraja. Stari je nagluh, a to mu je sada i odgovaralo.

Ušao je odmah u kupaonicu i svukao prljavu i krvavu odjeću. Sutra će ju odnijeti na čišćenje. Nakon temeljitog tuširanja proviri u hodnik. Više se nije ništa čulo iz kuhinje. Valjda je stari otišao leći, pomisli. Pođe i on u svoju sobu na drugom kraju hodnika, odjene rublje i pidžamu i pokuša alkoholom sanirati mjesto udarca. Ogledalo na psihi u sobi pokazalo je već otečeni  nos i vrlo izgledni podljev, za sada mali, ali neće izbjeći tu ružnu mrlju koja će sutra biti itekako vidljiva. Pokuša hladnim oblogom ublažiti posljedice udarca, ali prislonivši mokar ručnik na oteklinu, ona ga još više zapeče. 

Što ću reći sutra starom? Likovat će. Na posao sigurno neću ići. Javit ću da sam bolestan. Uto u tišini stana prodorno zazvoni telefon. Požuri dići slušalicu da zaustavi zvonjavu koja mu je zvukom parala mozak.

Halo, jedva izusti, tko je? Bila je Marija. Što li ona sada hoće? Iz slušalice dopre tih i brižan glas: Kako si, Ivo? Želeći prikriti svoje stanje odgovori: Dobro sam , a kako to da zoveš?

Ma onaj moj, znaš. Rekao mi je da te sreo u gradu.  Ne, nisam ga sreo, uostalom niti ga ne poznam, odgovorio je.  U tome i je problem, on pozna tebe. Sve mi je rekao o tuči i to… odgovori ona puna krivnje.

 Njemu odjednom sve bljesne pred očima. Glas mu zadrhti od spoznaje i bijesa. Dakle, to je tvoj novi ! Htio je još dodati nešto uvredljivo, ali ona je već molila: Nemoj mu zamjeriti. Imao je danas loš dan…  Ma nemoj mi reći, zausti da joj odgovori, ali iz slušalice se čuo samo ton prekinute veze.

On rezignirano pritisne vlažan ručnik na bolno mjesto.