Smještena je na dvije lokacije: u samo središte grada u ulici Augusta Šenoe 45, gdje se u Pastuharni nalaze punokrvni pastusi za selektivni uzgoj i oplodnju. Kao i na lokaciji Ivandvor, nedaleko od Đakova gdje su smještene kobile i ždrjebad.
No pođimo redom od samog početka a početak je bio još davne 1374. godine. Na jednom predivnom kraljevskom vjenčanju. Naime vjenčanja su oduvijek bila nešto posebno i nezaboravno. Nešto što se pamti za cio život. Pogotovo ako se radi o kraljevskom vjenčanju kao što je to bilo vjenčanje bosanskog bana i kasnije kralja Tvrtka I. (1338.-1391.) iz porodice Kotromanić i bugarske princeze Doroteje, kćerke bugarskog cara Ivana Stracimira. Koja je prošla mukotrpan put od bugarske princeze, zatočenice u tamnici Humnik u Slavoniji, te taokinje na ugarskom dvoru kralja Ludovika I. pa sve do kraljice, žene bosanskog kralja Tvrtka I., za vrijeme čije vladavine je srednjovjekovna Bosna bila najveća sila na Balkanu i doživjela svoj vrhunac u privrednom, ekonomskom i kulturnom smislu.
Organizaciju vjenčanja preuzela je Tvrtkova majka Jelena sa željom da svadba protekne što veličanstvenije. Tako je zabilježeno da je vjenčanje bilo veoma lijepo i svečano. Obavljeno je 8. decembra 1374. godine, u prisustvu majke Jelene, brata Vuka, bosanskih velikaša i poslanika susjednih zemalja i gradova. Slavlje je bilo u mjestu sv Ilije (današnji Ilinci kod Šida kao što piše Hrvatski povijesni portal) a sam čin vjenčanja u franjevačkoj crkvi ili samostanu sv. Ilije. Obavio ga je biskup Petar Šikloš. Na dar kao taksu za vjenčanje što je nekada bilo uobičajeno, dobio je 10 kobila i jednog pastuha, čistokrvne arapske pasmine. Za koje pustinjska, beduinska plemena kažu da su "Djeca vjetra". Cijenjeni zbog svoje brzine, izdržljivosti, ljepote, inteligencije i profinjenosti. Najstarija su pasmina punokrvnih konja na svijetu. Počeli su se uzgajati u Arabiji još u 7. stoljeću a prema nekim zapisima i mnogo prijete te osigurali legendarni status. Njihova nježna svilenkasta dlaka na leđima, grivi i repu, izuzetno je lijepa. Kao i skladno građeno tijelo, jake noge i fina kopita. Upotrebljavaju se za jahanje i konjičke sportove. No nažalost njihov selektivni uzgoj u Đakovu kao i uzgoj rasnih pasa nije se uspio održati do danas i zamijenjen je drugom vrstom također vrlo lijepih i plemenitih konja. Kao što to između ostalog piše u svojoj knjizi "Đakovački spomendan", vrsnog poznavaoca đakovačke povijesti Zvonka Benašića. Među 200.000 stradalih u Mohačkoj bitci koja se zbila 1526. godine između turskog vođe sultana Sulejmana I Veličanstvenog i hrvatsko ugarskog krala Ljudevita II., bio je i đakovački biskup Juraj II. de Palinna - Đuro Palinna. O njemu piše da je: "U to vrijeme bosanski biskup u Đakovu bio Đuro Palinna. Podrijetlom iz plemićke i moćne obitelji koja je bila vrlo poznata u Hrvatskoj. Za biskupa u Đakovu imenovan je 1524. godine, te je s kaločkim nadbiskupom Pavlom Tomorijem surađivao na obrani od Turaka. Kao takav odazvao se pozivu kralja Ljudevita I. s tristo konjanika i 420 crno-bijelih pasa Canis dalmaticus”.
Vjerojatno najvrjedniji pisani podaci o uzgoju i namjeni dalmatinskih pasa mogu se naći u arhivu Đakovačke biskupije. Ondje je početkom 16. stoljeća postojalo uzgajalište s 420 dalmatinskih pasa. Rasa se izdvaja po svojoj jedinstvenoj točkastoj dlaci koja je kratka elegantna i sjajna. Odlikuje ih snaga i izdržljivost te su se nekad koristili između ostalog kao ratni psi.
Đakovački biskup Petar Bakić 1719. godine u manuskriptu 'O životu ljudi te uzgoju goveda i ovaca u Đakovu i okolici' detaljno opisuje ovoga psa i ističe kako ga najviše drže plemići u Dalmaciji, za lov i osobnu obranu, no uzgaja ga i običan puk.
Svaki je vojnik vodio sa sobom u borbu jednog ili dva dalmatinska psa. Svi su izginuli, a preživjele pse skupili su Turci. Dok je tijelo đakovačkog biskupa Đure de Palinne kao i tijela njegovih konjanika poginulih 29. kolovoza 1526. ostalo među tisućama nesretnih kraljevih vojnika”, navodi Benašić. Nađeno je i tijelo dvadesetogodišnjeg kralja Ljudevita I., koji se utopio u Močvari tako što se zbog teškog oklopa i pada s konja ugušio u nabujalom potoku tj. rijeci Csele.
Mohačku bitku (koja se može vidjeti u muzeju Mohačke bitke u Mađarskoj i uz pomoć najsuvremenije digitalne tehnologije, pogledati sam tijek, slavne bitke, u 3D formatu na velikom ekranu.) je s turske strane započela rumelijska vojska (Dio Balkanskog poluotoka pod upravom Osmanlijskog carstva) a napale su je s desnog krila ugarske jedinice koje je predvodio nadbiskup Kaloče Pavao Tomori te unijele priličnu pometnju u turske redove. Tomori je uspio toliko napredovati da je čak doveo u opasnost i samoga Sulejmana, koji se našao na dometu ugarskih streličara te je pogođen i njegov prsni oklop. Čini se da je bitku ipak odlučila brojna nadmoć Turaka te dugotrajna i stručna obuka što su je imali janjičari , koji su napadali na ugarskom lijevom krilu. Mađari više nisu mogli održati svoje položaje, a oni koji nisu pobjegli uhvaćeni su i pobijeni. Također je i većina tih arapskih konja izginula, skupa s hrabrim biskupom Đurom Palinna, 1526 u bitci na Mohačkom polju.
Ubrzo nakon toga i Đakovo pada pod Turke i postaje sastavni dio požeškog pašaluka. U vrijeme Turaka ergela je u vlasništvu požeških paša, a nalazila se u Kranjskom dolu kraj Levanjske Varoši, na Ovčari i još nekoliko mjesta u Đakovštini. Na ergeli se tada nalazilo 100 arapskih kobila. Turci su osobito voljeli lijepe i dobre konje. Kod njih je bio običaj da na raznim svečanostima i priredbama jašu samo dobre i lijepe pastuhe. Stoga je i ugled dostojanstvenika rastao ili se smanjivao već prema tome kakvog su konja jahali.
Napokon je nakon Druge neuspjele opsade Beča ili poznate Bitke kod Kahlenberga 1683. godine te uspješnog protuudara udružene austrijske vojske koja je uslijedila, oslobođeno Đakovo 1687. godine od preko 150 godina turske vladavine (Od 1536. do 1687.). Bježeći pred nadolazećom oslobodilačkom, austrijskom carskom vojskom, Turci sa sobom iz ergele odvode najbolje i najkvalitetnije konje. Pljačkaju grad Đakovo kojeg su zvali Jakovo i uništavaju nekoć biskupsku ergelu. Početkom listopada iste 1687. godine kako navode povjesničari general Aspremont ušao je u Đakovo, koje su prema povijesnim navodima Turci već napustili i spalili.
Na obnovu se čekalo puna dva desetljeća. Dolaskom Austro-Ugarske vlasti, ergela je napokon obnovljena. Obnovio ju je 1706. biskup Đuro Patačić (biskup od 1703.-1716.), zbog potrebe za stalnom stražom u tom pograničnome području, nabavivši iz Carigrada 18 arapskih kobila i 8 pastuha. Zatim njegov nasljednik biskup Petar Bakić, 1719.godine u Egiptu kupuje još 30 arapskih kobila i 30 pastuha. Za 60 arapskih konja biskup je dao 30 jutara kvalitetne dvjestogodišnje hrastove šume i imao je u ergeli 80 kobila, 5 pastuha i 288 komada potomaka. Te izvan ergele još 170 jahaćih konja. Oni su bili smješteni na Vitiki u blizini Đakova, gdje je postojala štala za 250-300 konja. Pastusi su postepeno oplemenjivali domaće konje u dugom razdoblju od 300-400 godina, tako da danas većina domaćih konja ima udio arapske krvi.
No već 1806. godine bježeći pred Napoleonovom vojskom koja je bila u ratu sa snagama koalicije europskih država od 1797.–1815.godine, ergele iz Lipica je prisiljena na premještanje svojih konja lipicanske pasmine u Đakovo. Nekada su bili u sastavu Austro-Ugarske monarhije a sada Republike Slovenije. Naselje u općini Sežana i najvažniji slovenski konjički centar. Jedinstven u svijetu gdje se isključivo uzgajaju lipicanci i po kojem su lipicanci dobili ime. Lipička ergela ostaje u Đakovu nešto više od godinu dana. Njezinih 300 konja smješteno je u staje na Vitiki, gdje su se nalazili biskupovi jahaći konji. U nekadašnjoj biskupskoj ergeli u Đakovu uz arapske konje započinje uzgoj konja lipicanske pasmine. Do tada je punih 300 godina (1506. – 1806.) uzgajala isključivo arapske konje.
Jedne od najstarijih pasmina konja u Europi, čije su osobine usavršene pomnom selekcijom. Iz tog je vremena poznata rečenica biskupa Strossmayera koju je uputio svojim činovnicima i rekao:
‘Ili njegujmo Ergelu kako treba ili je rastepimo’.
Svi su poslušali znakovite riječi biskupa Strossmayera. Što je zajamčilo daljnji i nesmetan razvoj ergele koja se lijepo razvijala i širila svoje kapacitete, a od 1854. u Ergeli se uzgajaju samo lipicanci. Dakle za sam početak uzgoja i selekcije konja lipicanske pasmine na negdašnjoj biskupijskoj a današnjoj Državnoj ergeli konja u Đakovu je važno to da su plemenita i čistokrvna grla konja navedene pasmine uslijed ratnih okolnosti premještene iz ergele Lipice u ergelu đakovačke biskupije te nastavljen njen uzgoj. Kao što se navodi u stručnoj literaturi, temelj toj pasmini dalo je samo šest pastuha: crni arapski konj Conversano, žuto sivi pastuh Favory, bijeli konj španjolskog podrijetla Maestoso, riđan Neapolitano, sivi arapski konj Siglavy i Pluto, konj danskoga podrijetla. Dakle, temelj suvremenom lipicancu dali su španjolski, napuljski i arapski konji. Snažni, brzi i izdržljivi konji. Koji su se nekad uzgajali na biskupskoj a od sredine XX. stoljeća na današnjoj Državnoj ergeli u Đakovu.
Dok su prvi lipicanci na području Hrvatske uzgajani već oko 1700. godine u ergeli grofa Andrije Jankovića u Terezovcu (današnjem Suhopolju) kod Virovitice. Na toj je ergeli oko 1800. godine nastala linija Tulipan. Službeno je uvrštena u jednu od osam priznatih linija pastuha lipicanske pasmine i jedina je porijeklom iz Republike Hrvatske.
Za početak selektivnog uzgoja konja uzima se 1506. godina jer se tada po prvi puta u pisanim dokumentima spominje naziv Ergela.
U samom središtu grada Đakova, na križanju Gupčeve i ulice Augusta Šenoe 45 te jednakoj udaljenosti od željezničkog i autobusnog kolodvora nalazi se Pastuharna. Na što nedvojbeno ukazuje povremeno rzanje konja koje se čuje iz Pastuharne i mnogobrojni posjetitelji pred željeznom, ulaznom kapijom. U Pastuharni su kao što samo ime kaže, smješteni pastusi. U odvojenim boksovima s pločicom rodoslovlja na okovanim drvenim, ulaznim vratima. Na kojoj piše datum rođenja i točan naziv roditelja. Osim već navedenih linija pastuha, postoji i hrvatska linija Tulipan te 11 rodova kobila: Traviata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa i Enganderina. Pastusi u krugu pastuharne prolaze dresuru i obuku za konjičke sportove, vožnju dvoprega i četveroprega te školu jahanja. Nezaboravne su predstave dresiranih konja lipicanske pasmine. Koji žive 3,8 ljudskih godina i rađaju se crni. Tijekom života pobijele i što su stariji njihova bijela boja dlake je izražajnija. Stoga je nemoguće svaki dan gledati iste konje jer njihova boja dlake se svakodnevno mijenja te oni iz dana u dan postaju sve bjelji i bjelji. Zanimljivo je da konji piju samo zdravstveno ispravnu vodu, čistu i bistru koja se nakon njih bez bojazni da je otrovana ili bakterijski zaražena, može posve sigurno piti. Ti predivni konji svojim gracioznim hodom u taktu muzike za ples izazivaju divljenje. Bilo da na njima jašu uvježbani jahaći i jahačice ili pak vuku zaprežna kola, dvopreg ili četveropreg.
Zanimljivo je da je graciozan i elegantan nastup đakovačkog četveroprega s prelijepim lipicancima na otvaranju Olimpijskih igara u Münchenu, još nekada impresionirao kraljicu Elizabetu II. Stoga je na njezinu izričitu želju prije gotovo 55 godina, britanska kraljevska obitelj 1972. u okviru svog posjeta tadašnjoj državi posjetila Ergelu Đakovo, Pastuharnu i Ivandvor te se provezla gradom u lipicanskom četveropregu. U Đakovo je stigla vlakom, a od kolodvora do ergele u središtu grada po prašnjavoj kaldrmi koja je kasnije zahvaljujući njezinom zalaganju asfaltirana, dovezao ju je četveropreg prekrasnih bijelih konja, lipicanske pasmine. Njezina raskošna kočija se i danas pažljivo čuva u srcu ergele. Kao dragocjena uspomena na te slavne dane kada nas je posjetila kraljica Elizabeta II., najdugovječnija kraljica Velike Britanije i velika poznavateljica i ljubiteljica konja. U pratnji svoje obitelji, princa Filipa i princeze Ane.
Uz pastuharnu, tri staje za konje i obnovljenu autohtonu kovačnicu u dvorištu pastuharne, nalazi se Šetnica za konje. U njoj se konji uče kretati određenom brzinom i razgibavaju se prije samog treninga što pridonosi njihovim još boljim rezultatima na takmičenjima u zemlji i inozemstvu.
Centar svih zbivanja je svakako novoizgrađena zatvorena jahaonica s vanjskom terasom i tribinama za posjetioce koja udovoljava svim europskim standardima konjičkog sporta. Veličine je skoro 3500 m. kvadratnih. U sklopu koje je kafić s osvježavajućim pićima i suvenirnicom. U kojoj se mogu vidjeti u našoj zemlji i inozemstvu osvojeni, pozlaćeni i srebrni pehari te mnogobrojna priznanja. Na katu je predviđen Centar za elektronične medije s opremom i prostorom za rad novinara.
Najposjećenija i najatraktivnija je svakako prostrana jahaonica s odgovarajućom, pješčanom podlogom na kojoj svoju predstavu imaju konji, jahači i jahačice, vozači kočija i statisti. Na nju se pruža predivan pogled s okolnih tribina s preko sedamsto sjedećih mjesta. Stoga se s pravom kaže da je novoizgrađena zatvorena jahaonica centar svih zbivanja i uvijek najposjećenija. U nju veoma rado dolaze veliki i mali posjetioci te uvijek dragi nam gosti te uživaju u prigodnim scensko-glazbenim predstavama u kojima sudjeluju predivni konji lipicanske pasmine. Bilo da je riječ o konjičkim predstavama, zaprežnim, dresurnim ili preponskim natjecanjima kao i društvenim događanjima poput Božićnog Bala lipicanaca. Koji se u Državnoj ergeli Đakovo održava svake godine u prosincu, počevši od 2012. Barokno glazbeno-scenskoj predstavi u kojoj sudjeluju poznati đakovački lipicanci, jahači, vozači jednoprega i dvoprega te statisti. U predstavi se svojom ljepotom i svojevrsnim gracioznim hodom najviše ističu konji lipicanci bijele boje dok jahači i statisti nose efektnu, raskošnu, baroknu odjeću. Ova glazbeno scenska predstava se održava svake godine i uvijek ima nešto drugačiju i zanimljivu priču koja prati povijest, sadašnjost i budućnost uzgoja lipicanaca u Državnoj ergeli Đakovo. Te se uvijek ponovno sa zanimanjem i divljenjem može pogledati. Doista poseban i zanimljiv program koji se održava već tradicionalno u Đakovu svake godine i za čije su predstave ulaznice unaprijed rasprodane.
Ovdje se također održavaju razne svečanosti i prigodne manifestacije za ostale blagdane kao i Dan otvorenih vrata. Posvećene su široj publici prije svega ljubiteljima konja lipicanske pasmine. Danas se osim uzgoja lipicanaca u državnim ergelama ovi lijepi i plemeniti konji uzgajaju u seoskim gospodarstvima. Stoga je osobitost uzgoja lipicanaca u Hrvatskoj u tome što su lipicanci postali dijelom narodne tradicijske kulture. Naročito se uzgoj lipicanaca uvriježio u istočnoj Slavoniji i Đakovštini što je najbolje vidljivo na Đakovačkim vezovima. Međunarodnoj smotri folklora gdje uz mnogobrojne plesne grupe u narodnim nošnjama iz cijelog svjeta, u dugoj povorci koja prolazi ulicama grada svoje mjesto s ponosom zauzimaju predivni konji lipicanske pasmine. Dok romantična vožnja starim fijakerom u kojeg su upregnuta dva lipicanca još uvijek vozi ulicama grada i omogučuje razgledavanje Đakova. Osobito u večernjim satima, obasjana uličnom rasvjetom i blještavilom izloga dok udaljena glazba dopire iz obližnjeg kafiča ili plesnog podija na ljetnim terasama.
Stoga nije ni čudno što je UNESCO hrvatske lipicance, odnosno tradiciju uzgoja lipicanaca, stavio na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Iza novoizgrađene, zatvorene Jahaonice nalazi se Hipodrom.
Na njemu se održavaju zaprežni turniri, a ujedno je to i prostor za trening i pripremu konja prije natjecanja. U sklopu hipodroma nalazi se i uređeno gledalište za posjetitelje.
Još početkom 20. stoljeća, ergela u Đakovu broji 288 konja i postaje premala za daljnji uzgoj i selekciju konja u gradu Đakovu. Stoga negdašnji biskup Ivan Krapac gradi za uzgoj konja prostrano imanje nedaleko od Đakova prozvano po njemu Ivandvor. No nakon Drugog svjetskog rata imanje je skupa s konjima i radnicima nacionalizirano. Od onda je u vlasništvu države i u sastavu Državne ergele Đakovo.
Nalazi se nedaleko od čvorišta brze autoceste E73 na samom rubu guste, mješovite šume Gaj. U predivnoj prirodi i zelenilu gdje uz cestu rastu osim drveće hrasta lužnjaka, guste i razgranate krošnje običnog graba, bukve i brijesta pa sve do za nizinske šume tipičnog poljskog jasena kao i po koje lijepe i gizdave jele.
S pogledom koji se pruža s vidikovca na nepregledne prirodno, zelene pašnjake i obronke Krndije u daljini. Na kojima se nalazi matično stado konja ali samo u ljetnim mjesecima. U staju se vračaju tek predvečer u zalazak sunca koji je tu uistinu predivan. Samo da se u njima nahrane, napoje i istimare tj. očiste i iščetkaju te prenoće u staji. Dok su u ograđenim prostorima tj. umjetnim pašnjacima uz staje samo zimi. Osim štala i stanova za radnike, dugih tipskih baraka od crvene fasadne opeke, izgrađenih još za vrijeme Austrougarske na Ivandvoru se također nalazi i autohtono seosko domaćinstvo. Tipična Slavonska kuća s krušnom peći. Te drvenim, slavonskim ambarom, preuređenim u Suvenirnicu i Đermom. Napravom za vađenje vode iz seoskih bunara. Sastoji se od duge pokretne grede ili motke (Izrađene od iznimno tvrdog i žilavog drveta, obično graba ili bagrema) na visokom drvenom stupu te djeluje kao poluga. Na njenom je jednom kraju uteg, obično kamen a na drugom konopac ili lanac s vedrom tj. posudom za zahvaćanje vode iz bunara. Kraj njega je dugo pojilo od ručno, izdubljenog drveta iz kojeg konji piju vodu a ponekad i ptice pjevice iz obližnje šume Gaj. Na imanju je još nekada davno kod djeda i bake koji su tamo godinama marljivo radili, provodila svoje školske praznike sada već pokojna baka Ilonka. Rado se prisjećajući svojih bezbrižnih i lijepih dana na nekada biskupskom imanju ili zelenoj oazi, kako je ona rekla. Kada smo još živjeli s prirodom i u skladu s njome. Osluškujući govor vjetra u krošnjama drveća i topot konja na zelenim livadama u netaknutoj prirodi.
Imanje Ivandvor, veličine je 310 hektara pašnjaka i oranica na kojima se uzgaja sijeno, slama, zob i druge poljoprivredne kulture za potrebe Ergele. Udaljeno 6.5 km od Đakova, druga je lokacija Državne ergele lipicanaca. Na njemu je smješteno matično stado rasplodnih kobila s podmlatkom. Koje se tu odgaja i othranjuje do svoje treće godine kada muška ždrjebad odlazi na obuku i trening u Pastuharnu. Predivno ih je vidjeti kako ovdje veselo i slobodno trčkaraju oko svojih majki. U ograđenim prostorima ili zajedno u krdu s ostalim konjima na nepreglednim pašnjacima. Oko 150 grla lipicanske pasmine. U slobodnom trku ili galopu uz potmulu buku kopita i oblak prašine koji ostavljaju iza sebe. Na nepreglednim, bogatim, travnatim pašnjacima. U za njih prirodnom ambijentu. Okruženi predivnom, zelenom prirodom.
Naravno da takva izuzetna ljepota nije mogla proći nezapaženo te je njezin značaj i ljepotu prepoznalo i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, koje je 2015. godine imanje Ivandvor proglasilo kulturnim dobrom Republike Hrvatske.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.