Tomislav Domović | I vrijeme je oborivo

Podjevojčit ću te, himen svjetla u očima pripremiti za prasak
Ta smiona i nedvosmislena izjava nailazi na zazor umnika:
Jedni moju, još neprovjerenu moć, povezuju s nadnaravnim haićanskim predajama
Drugi, svjetovnjaci okrenuti zemlji, objašnjenje unatraške navijenog sata u ženi
iznalaze u rutinskom zahvatu plastičnog kirurga
Treći, skloni vjerovanju u tajnu kemijsku formulu, slute kap napitka na jeziku,
štrcnuloj iz prsta izravnog druidskog potomka
Kako, bez igle i vudu lutke?
Kako, bez liječničke diplome i prakse?
Kako, u propuhu slavenske krvi između Panonije i Mediterana? S keltskom vezom
protegnutom kroz Stripoteku?
Proces vraćanja u ishodište već traje.
Otkad sam ti postao briga više
Iz bunara srca izvlačim plijesan i fosile,
uskoro će i ždrebad moći na pojilo.
I
kadgod stignem pa i kada ne stignem izušćujem:
želim te!
A ti se budiš s jednom borom manje