Pojavio se prvi put dok smo sjedili na natkrivenoj terasi kafića. Najavio se „Evo me opet“ i onda brzo obišao desetak stolova nudeći svoju robu. Izgubi desetak sekundi na prezentaciji, procijeni ima li interesa i ode dalje pozdravivši „Vidimo se opet“. Ponudio je sjenilo za automobilsko staklo. Vreo proljetni dan, valjda nekom i to treba. Imao je i miris u bočici, to ide uz sjenilo. Pa onda jelensku kožu za čišćenje stakla i neke brisače. Kako se pojavio tako je i nestao. Postariji, sijedi gost primijeti da je uletio kao Boško Buha pod bunker, bombaš. I za nas ostao Bombaš.
I tako svake druge srijede između deset i jedanaest sati.
Kad se prvi put pojavio s onom crnom, zalizanom kosom, srednje visine u rebatinkama i sportskoj majici sa šiltericom Hajduka, uredno obrijan, nitko nije vjerovao da će trajati sve do danas. Mislili smo to je jedan od onih u prolazu, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš i zaboraviš ga.
Godinama smo se navikavali na njega i nekako je postao dio naše svakodnevnice. Pomalo smo se družili. Prihvatio bi poziv na piće i uvijek je uzimao cedevitu, isključivo od limuna. Nije bio škrt i pamtio je tko ga časti i što pije. Svaki drugi ili treći put samo bi sjeo za naš stol i poručio sebi svoje piće, a nama naša dva crna piva. Tu se pomalo otkrivao.
Kad je prodavao kišne kabanice, žute i plave, i mi smo uzeli nekoliko i eno ih, još traju.
Znao sam da moram nešto dodatno raditi. Mene i moj rad cijene u splitskom škveru, ali u fušu mogu raditi samo preko vikenda. Srećom sam napravio jednu zahtjevnu ogradu susjedu poslovnjaku koji je shvatio moje potrebe i omogućio mi nabavu kvalitetnih, jeftinih stvari. Nisu to štancani kineski proizvodi već evropski, nemam nikakvih reklamacija. Nakon nekog vremena počeli su me shvaćati ozbiljno i otad imam i previše posla, čak primam narudžbe. Znam ja da me zovu Bombaš, sjećam se podozrivih, podcjenjivačkih pogleda i ružnih komentara. Sve sam to izdržao i ostao sam na distanci. S nekim sam se od prvih dana ugodno osjećao i rado popijem piće s njima jer su me prihvatili kao sebi ravnog. A sve to radim da imam ugodan život i školujem dvije kćeri. I zato letim od kafića do kafića.
Svakodnevno, osim vikendom, obilazio je tridesetak kafića, svaku drugu sedmicu kad je popodne radio svoj redovan posao. Mi smo se okupljali srijedom i subotom, pomalo se pozdravljali, ponešto kupovali.
A kad se subotom uredim pa s mojom prekrasnom ženom prošetam i sjednem u kafić, to je poseban osjećaj. U početku su neki izgledali iznenađeni, neki se pravili da me ne primjećuju, a ova dvojica iskreno oduševljeni, normalni ljudi. Pa kad razvezemo priču imam osjećaj da nas svi slušaju. Poslije je svima postalo normalno i sad mi se rado javljaju.
Stigle su nas godine, došle su sijede, kosti pomalo bole. Bombaš samo obilazi neke kafiće, ne radi više i, kako kaže, druži se s istim ljudima i pričaju o lijepim, prošlim danima.
A nije nam nikad palo napamet da ga pitamo za ime, nekako nismo vodili računa o tome. Sjediš i pričaš o svemu pomalo pa i ne misliš na ime.
Doznat ćemo kad izađe osmrtnica.
Tko doživi.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.