Kolumne

utorak, 13. lipnja 2023.

Kitana Žižić | Nebo


Zašto mi je pogled u nebo uvijek neodoljiv?

Divim li se to kreatoru ma tko to bio

Ili mi se čini da na zemlji nije dobar posao napravio?

Pa ipak uz plavo i zeleno je neodoljivo:

Šume, proplanci, njive i livade,

Kao i korovom obrasle ravnice.

A tek rijeke, makar i blatne bile,

Potoci mali i tihi, brzi i bučno žuboreći.

A o moru onima uz more

Ne trebam ni pričati,

U njemu je toliko nenadmašne ljepote

I utjehe puti kad zanemarena pati, 

Kao i neodoljive snage kad poludi

I bijesnim valovima plaši, ponekad potapajući 

I ljude i njihove nade.

Gdje se onda na zemlji skriti,

Gdje se od opasnosti skloniti?

Nigdje!

A i ne treba, jer ćemo se onda

I od ljepote skriti.

Naše oči zatvorit će se 

Pred dvorima veličanstvenim,

Ispred kapije iza koje su nastanjene 

Sve draži i divne emocije

Koje kroz život upoznajemo.

A kad se oči zatvore

Zatvore se i putovi duše,

Neprohodan postaje prolaz u srce nutrine.

Tada nam preostaje samo tama

A mi bez izvora života smo ništa…


Usprkos svih strahova koji se s godinama množe,

Iskustvom preslaguju i u pretince pohranjuju,

Ne zatvarajmo vrata životu.

Svemu što nudi pružimo ruku

I nadajmo se da će prevagnuti dobro nad lošim.

U oblake na nebu valjda se stoga često uzdam

Tražeći odgovore na pitanja o umijeću življenja.

Vješto balansiram između „meda i žuči“,

Barem toliko koliko je do mene same.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.