Zašto mi je pogled u nebo uvijek neodoljiv?
Divim li se to kreatoru ma tko to bio
Ili mi se čini da na zemlji nije dobar posao napravio?
Pa ipak uz plavo i zeleno je neodoljivo:
Šume, proplanci, njive i livade,
Kao i korovom obrasle ravnice.
A tek rijeke, makar i blatne bile,
Potoci mali i tihi, brzi i bučno žuboreći.
A o moru onima uz more
Ne trebam ni pričati,
U njemu je toliko nenadmašne ljepote
I utjehe puti kad zanemarena pati,
Kao i neodoljive snage kad poludi
I bijesnim valovima plaši, ponekad potapajući
I ljude i njihove nade.
Gdje se onda na zemlji skriti,
Gdje se od opasnosti skloniti?
Nigdje!
A i ne treba, jer ćemo se onda
I od ljepote skriti.
Naše oči zatvorit će se
Pred dvorima veličanstvenim,
Ispred kapije iza koje su nastanjene
Sve draži i divne emocije
Koje kroz život upoznajemo.
A kad se oči zatvore
Zatvore se i putovi duše,
Neprohodan postaje prolaz u srce nutrine.
Tada nam preostaje samo tama
A mi bez izvora života smo ništa…
Usprkos svih strahova koji se s godinama množe,
Iskustvom preslaguju i u pretince pohranjuju,
Ne zatvarajmo vrata životu.
Svemu što nudi pružimo ruku
I nadajmo se da će prevagnuti dobro nad lošim.
U oblake na nebu valjda se stoga često uzdam
Tražeći odgovore na pitanja o umijeću življenja.
Vješto balansiram između „meda i žuči“,
Barem toliko koliko je do mene same.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.