Teodor Horvat | Plavi, ženski bicikl

(Priča iz života)

Moja kovrčava, kestenjasta kosa bila je malo duža nego što je to uobičajeno za dječaka moje dobi. Prekrivajući uši, dosezala je do ramena. A nestašni pramenovi kose, nemarno su visjeli preko čela sve do očiju. Te tako uokvirivali moje dječje lice. Na kojem su se isticale krupne i živahne, tamnosmeđe oči. Malen nos i napučene usnice. Te nešto puniji rumeni obrazi. Moj preplanuli ten, nedvojbeno je odavao godišnje doba u kojem smo se nalazili. Ljeto, školski praznici, to je ono pravo, mislio sam. Još kao dijete bijah veoma živahan. Ni trenutka nisam imao mira a moje širom otvorene oči, uvijek su gledale uokolo. Sve sam primjećivao, sve optuživao i sve znao bolje od drugih te po mojem mišljenju imao uvijek pravo. Ali uskoro se pokazalo da to baš i nije tako te da sam ja bio potpuno u krivu.

Nakon što je moja sestra dobila novi plavi ženski bicikl, najomiljenije dječje prijevozno sredstvo, s nožnim pogonom na dva kotača. U čijem se središtu nalazio sjajni metalni ležaj za kojeg su bile pričvršćene mnogobrojne žbice. Prekrasna ulaštena svjetiljka iznad prednjeg kotača, bila je žicom povezana sa dinamom, pričvršćenim na rami bicikla. U njemu se nalazila duga, bakrena zavojnica a iznad nje magnet. Kotač je okretao magnet a on u zavojnici proizvodio struju potrebnu za svjetiljku. Zatim neophodno potrebnom stražnjom i prednjom kočnicom, za usporavanje odnosno zaustavljanje. Ručice kočnica bile su pričvršćene za volan od bicikla i čeličnom sajlom povezane s pravim kočnicama na kotačima. Stezanjem ručica na volanu i povlačenjem sajle prema gore, stisnule bi se kočnice od tvrde gume s obe strane kotača i na taj način zaustavio bicikl. Neizostavno zvonce, koje bi trebao imati svaki učesnik u prometu da bi zvučnim, akustičnim signalom na se svratio pažnju. Sastojalo se od metalnog kućišta, pričvršćenom na ručici volana. Na njemu je bila malena ručica koju biciklista može pri vožnji pokrenuti palcem. Ona preko mehanizma, udara o metalno kućište, što dovodi do zvonjenja. I napokon prekrasne, plave rame bicikla, koja može biti različite veličine a ovisi o visini vlasnika bicikla te se mjeri od sredine prednjeg kotača do sjedala. Ja sam bio uvjeren da će sada njen stari dječji bicikl, pripasti meni, što se i dogodilo. Stoga baš nisam bio jako sretan ali sam se veselio tomu što ona ima najljepši bicikl u ulici.

Budući da je naša škola, prilično udaljena od mog mjesta stanovanja, u nju sam svaki dan išao s biciklom. Misleći da sam već prilično velik i da za mene baš nije primjereno da se još uvijek u školu vozim, malim dječjim biciklom. Uzeo sam, bolje reći ukrao bicikl moje sestre, koji je ona ljubomorno čuvala i s njim se odvezao u školu. To je ustvari bila samo mala seoska škola za prva četiri osnovna razreda školovanja. U njoj je bila samo jedna učiteljica, osposobljena za održavanje nastave u sva četiri razreda. U školi su se, što se meni osobito svidjelo, upoznavala djeca sa vrlo interesantnim odlikama biljaka i životinja u našoj okolini. Kao i osobitostima našeg krajolika, učesnicima povijesnih zbivanja, odlikama i ljepotom lokalnih građevina i graditeljstva uopće, osobitim načinom zapošljavanja negdašnjeg i današnjeg stanovništva te domaćim nošnjama i običajima. To baš i nije bilo nekakvo veliko znanje koje bi moglo promijeniti svijet ali za nas mještane veoma značajno. Da ono ne padne u zaborav i nestane iz siječanja mještana, brinula se naša brižna seoska učiteljica, koju smo svi veoma voljeli i cijenili.

Toga sam dana u školu mogao poći kraćim putem preko parka te stići brže i sigurnije do nje ali ja sam se svakako htio pohvaliti pred prijateljima i provozati kroz cijeli grad. Da me svi vide i da se svi dive mom lijepom plavom biciklu. Ne znajući što ću sve doživjeti toga prijepodneva, bezbrižno sam se vozio po krivudavim ulicama našeg mjesta. Gledajući uokolo malobrojne prolaznike, koji su se toga dana zatekli na ulici. Tako sam s mojim biciklom sa sporednog puta stigao do glavne raskrsnice, gdje su se ukrštavali prašnjavi seoski i asfaltirani međunarodni put. Pred raskrsnicom sam malo usporio. Nisam ugledao nikoga, ni s lijeve ni s desne strane te bezbrižno produžio dalje, skrenuvši na međunarodnu asfaltiranu cestu. Na kojoj se iza mene, prilično brzo približavao autobus. Više se nije mogao zaustaviti a niti proći pokraj mene jer je iz suprotnog pravca dolazio jedan automobil. I tada se to desilo! Vozač autobusa je pokušavajući najbolje, skrenuo s puta i završio u kanalu pokraj ceste. Pri tome je mene zahvatio i ja sam poletio skupa sa mojim lijepim plavim ženskim biciklom u zrak. Zatim sam pao nazad i udario glavom u asfalt. Sve što sam pritom čuo bio je prodoran zvuk automobilske sirene i škripa kočnica a zatim je slijedio tupi udarac. Netko je odmah pozvao kola prve pomoći i policiju.

Stigli su veoma brzo i odvezli me u bolnicu. Na putu za bolnicu još u kolima hitne pomoći iz mojih usta i nosa, potekla je krv. To je bio znak teške povrede glave s unutarnjim krvarenjem. Čim smo tamo stigli, odmah su me temeljito pregledali i napravili rendgenske snimke glave. Budući da slike nisu ništa dobro pokazivale, slijedila je konačna dijagnoza: Potres mozga, njegovo nagnječenje te krvni ugrušak između kostiju lubanje i moždanog tkiva. Naknadni CT mozga, utvrdio je deformaciju treće moždane komore, što također može imati veoma loše posljedice. Liječnici su samo ulazili i izlazili iz moje sobe, pritom nijekali glavom i nešto razgovarali sa medicinskim sestrama. Nitko nije očekivao da ču preživjeti ovaj dan. Moji su roditelji također odmah došli k meni u bolnicu ali prije nego su me posjetili, sjedili su nekoliko minuta u bolničkoj kapelici i pomolili se za me. Mene su mogli vidjeti samo kroz mutno staklo na vratima moje sobe. Ležao sam nepomično, na samrti to je svima bilo jasno. Bio sam daleko, daleko od svega. Ležao sam nepomično tiho i odsutno. Vidjeli su samo moje mrtvački blijedo lice i zatvorene oči, sve ostalo bilo je skriveno ispod bijelog bolničkog pokrivača. Bilo im je teško, gledati me tako bespomoćnog i slabog u neravnopravnoj borbi sa životom. Moji su roditelji bili bespomoćni i uplašeni te se bojali da će se nešto strašno dogoditi. U cijelom je prostoru vladala grobna tišina. Boreći se sa suzama, moja je sestra plakala pred vratima i mislila da je vjerojatno bolje da ne vidi svoga mlađeg brata.

Idući su dani za mene bili najteži u životu. Moji su se roditelji zadržavali u bolnici koliko god je to bilo moguće. Dani su bili veoma dugi. Jedanput ili dvaput, otvorio sam malo oči ali ih odmah ponovno zatvorio. Već idućeg dana, iako još nesvjesno, uspio sam nakratko širom otvoriti oči. Moje nekoć živahne oči, sada su bile mutne i bezizražajne. Od čega? Od boli ili straha, nitko to nije mogao znati. Ipak sam izgledao nešto mirnije ali sasvim sigurno to nisam bio. Osim mukotrpnog čekanja, moji roditelji za me nisu mogli ništa učiniti. Pritom su često išli u kapelicu i molili se. Pitali su se što to sa mnom namjerava učiniti gospodin Bog, kakvu to čudnu igru igra i zašto ih muči a njihovo dijete ostavlja da neizmjerno pati? Sve su to bila pitanja na koja nitko nije znao odgovor a onda je moja majka u bolničkoj kapeli, susrela jednu redovnicu. Bila je veoma mlada i lijepa. „Vi se sigurno jako brinete za vašeg sina“, reče ona. „Nadolazeća vremena , nama su potpuno nepoznata. Ponekad nam donose sreću i radost a ostala vjerojatno bol i tugu. Najbolji način da pođemo u susret tim za nas nepoznatim vremenima je da slijedimo put Isusa Krista. Razlog je jednostavan: On poznaje taj put“, rekla je i iznenada nestala.

Za moju majku to je značilo veliko olakšanje jer je sada vrlo dobro znala, da ču ja sigurno ozdraviti.

Zatim je susrela u dugom bolničkom hodniku službujućeg liječnika i odmah ga upitala: „Molim vas recite mi kako je mom sinu?“ „Žao mi je“, odgovori on. „Momentalno ne izgleda baš dobro, njegovo se stanje posljednje noći opet znatno pogoršalo.“

„Kako to?“ upitaše moja majka sa očima punim suza. „Jučer je još bilo sve u redu.“ „U takvim se slučajevima nažalost može sve brzo promijeniti“, reče on i produži dalje, svojim putem.

Ali već se idućeg dana uspostavilo da sam imao mirnu noć. Dan nakon toga, dežurni liječnik je razgovarao sa mojim roditeljima i rekao: „Moram vam reći da se zdravstveno stanje vašeg sina znatno poboljšalo, znate li što to znači?“ Oni su to znali, njihov je sin ozdravio. „Bogu hvala“, reče moja majka.

Nakon izvjesnog vremena, otpušten sam iz bolnice na kućnu njegu, stigavši kući u vrijeme Božića. Tu su me posjetili svi moji prijatelji pa čak i moja dobra, nezaboravna seoska učiteljica. A moja sestra je, nakon što me ugledala, radosno povikala: „Vidite li, on ipak nije umro a ja sam to znala“. Baka i mama su samo plakale od sreće i zahvaljivale Bogu, što je ipak sve dobro završilo. Zatim smo se svi skupa pripremali da proslavimo predstojeće božićne blagdane i moje ponovno rođenje.

To je bio za sve nas osobito lijep i nezaboravan Božić sa velikom jelkom do stropa, na kojoj su se nalazili brojni ukrasi i betlehemska zvijezda na vrhu. Ispod nje su bile jaslice, pokloni i jedna slika. Na slici sam bio ja i moj lijepi, plavi ženski bicikl…