Topim se i noćas u oku tvom, znam
dok svežnje samoće privijaš na grudi
i tečem u suzi niz obraz ti blijedi
do kuta usana što drhte od studi.
Tihi jecaj bola progoni me dalje
niz vrat nježni u dolinu tihu,
čiju sam raskoš i mirise čulne
opjevao gordo u najljepšem stihu.
Jedva čujni otkucaji srca
tjeraju me dolje niz bjelinu tijela,
gdje sad urezujem samo stazu bola,
a nekada gorjeh k’o luč do pepela.
I tako zarobljen u nevinoj suzi
iz čije gorčine pobjeći ne mogu
kao teški grešnik što moli oproštaj
pokajnički padam ispred tvojih nogu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.