Navečer, kad upalim svjetlo, u svakoj pori
sobne tišine rodi se malo sunce.
A iz tame, neopazice, izroni zbilja, samo malo pomaknuta prema sanjivom,
nevidljivom dijelu sobe.
U njoj mala sunca prave prostirku
za umorni pogled. Na kraju svakog napornog dana. I pokrivaju ga sobom.
Kao mjesečina kad polegne po vjeđama.
Za miran san.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.