Kolumne

srijeda, 15. ožujka 2023.

Tena Mesarić | Ti ćeš izabrati bolje


Najdraža kćeri,

Prospi moj pepeo tamo gdje lastavice u proljeće savijaju svoja gnijezda,

Gdje treperavo ranojutarnje sunce nalazi put kroz grane bukve,

A proljetnice najavljuju novi početak raznobojnim glavicama.

Prospi ga tamo gdje spava moja prva i jedina ljubav.




Rano je predvečerje kad se s prepukle betonske ceste prebacim na šljunak. Ramena mi prate podrhtavanje auta, a sitni se kamenčići zabijaju u gume. Gotovo očekujem da ću sad vidjeti svoju majku kako dolazi iz polja i za sobom vuče tačke pune kukuruza koji ćemo pakirati u jutene vreće i cijelu zimu ga moći bacati kokošima i od njega praviti napoj za svinje. Psi susjede Nakić režat će jedan na drugog jer se opet prepiru oko kosti. Stari Đuro će me pozdraviti mahanjem dok rezbari novu cjepanicu kako bi napravio još jednu kućicu za ptice. I mi smo imali jednu u svom dvorištu, sve dok ju otac u jednoj od svojih epizoda nije srušio i zdrobio u komade. Kad mi je rekao da ju pokupim, unutra sam pronašla lastavicu koja je tulila od boli, a iz krila joj virila crvenkasta masa. Nisam htjela da više pati pa sam joj zavrnula vrat i pokopala je ispod stabla koje joj je bilo dom. Tako je nastao mali humak u našem dvorištu. U prvim danima kad smo majka i ja pod sirenama uzbuna i padanjem granata napustile selo, nekako sam zavidjela toj lastavici. Nije se morala odvojiti od mjesta koje je voljela.



U svome sam se sjećanju fokusirala na loše, na grafitima išarane zgrade, hrđu koja je pojela metalni krov kolodvora, na nepofarbane ograde koje su izjeli crvi. I nisam dolazila kući, čak ni kad sam odrasla i kad mi je na zelenkasti komad plastike počela sjedati mjesečna plaća.

Da mi majka prije dva tjedna nije preminula od srčanog udara i u svojoj ladici s pismima ostavila jedno u kojem mi je dala izričite upute kako da postupim s njenim pepelom, kao što mi je davala i za sve drugo u životu, možda se nikad više ne bih vratila.

Ograda s koje se tijekom godina oljuštila gotovo sva boja škripi kao da me upozorava da ne uđem. Puteljak od kamenih ploča jedva vidljivih od korova i trave vodi u stražnje dvorište, tamo gdje je svako ljeto stajao stol prekriven kariranim stolnjakom.

Stopala mi ostanu ukopana u zemlju kad mi u vidno polje uđe komad dvorišta gdje je zemlja blago odignuta u odnosu na ostatak, lastavice cvrkuću dok prelijeću s jedne bukve na drugu, ranojutarnje sunce se probija kroz grane, a bijele i ljubičaste glavice visibaba i šafrana kao da se naginju prema njemu. Nešto mi se čudno događa s glavom, eksplodira od muke sjećanja. Pokušavam premotati uspomenu na vojnika koji nam je došao javiti za smrt mojeg oca; njegovu neopranu kosu, plave vrećice ispod umornih očiju, teške čizme, sućutan izraz lica. Ništa ne dolazi.

Zadnje čega se od oca sjećam je to da se vratio iz rata dva mjeseca nakon njegovog početka i sa sobom donio još više ljutnje i bijesa nego ikada prije. Nije spavao, samo je hodao po kući. Pokrila bih se poplunom od ovčje dlake po glavi jer su se njegovi nervozni koraci u svakom trenu čuli u škripanju podnih daski i povremenom treskanju namještaja. I sjećam se vriska, glasnog vriska svoje majke u njegovoj posljednjoj noći. I treska, kao da je nekome na pod pala vaza. Krvi. Stazice krvi koju smo s tepiha nekoliko puta ispirale sodom bikarbonom i octom.

Ono što mi se događa u glavi, vrlo je nekonkretno i ne mogu se za to uhvatiti. Vidim samo majku kako pored mene kopa rupu dovoljno veliku da u nju stane odrasla osoba i govori mi:

-Zapamti, Ira. Tvoj je otac poginuo u ratu. Danas popodne nam je onaj dragi vojnik to došao javiti. Sjećaš se?-

Rukavom prevelike majice za rad na polju otarem znoj s čela i zabodem lopatu još dublje u zemlju. Moramo iskopati puno veću rupu no što sam morala za jadnu lastavicu koja je poginula u padu kućice starog Đure. Vid mi se počinje magliti i ne sjećam se više točno zašto kopamo. Samo kažem:

-Sjećam se.-




Ovdje je željela biti. Iz ruksaka izvučem staklenku Nescafea u kojoj su ostatci moje majke i postavim ju na panj za sječu drva. I sada, kao i prije svih onih godina, bez nje sam izgubljena. Ona je uvijek znala što je najbolje za mene i što trebam činiti. Kad bi mi glava bila u magli, kao onda kad sam ležala u bolnici sa slomljenim rebrom, a moj otac sjedio na stolici uz krevet i naizmjenično si plakao u ruke i obećavao mi da, kad se izvučem od tamo, kupit će mi nove drvene bojice, flomastere, kvragu, kupit će mi cijeli set za crtanje. Ništa od toga nisam uspjela čuti kako treba, moj mozak ponekad čini tako čudne stvari. Čula sam samo kad je majka rekla:

-Zapamti, Ira, spotaknula si se i pala niz stepenice. Pala si niz stepenice. Nemoj to zaboraviti.-

Tako sam rekla doktorima. I sada kad, dvadeset godina nakon što su me otpustili iz bolnice i petnaest otkad je u našem stražnjem dvorištu veliki humak, otvorim staklenku i prospem sivkasti pepeo po zemlji u kojoj se migolje gujavice i crvi, znam da će biti tamo gdje je željela. Pored svoje jedine ljubavi.

Cijelo moje djetinjstvo, zapravo cijeli moj život, moja se majka nije ispričavala ni zbog čega. Kad god mi glava ne bi bila u magli i kad bi s mog lica dopirao osuđujući pogled što je s mojim ocem provela sve te beskrajno duge godine, rekla bi mi samo:

-Ne brini, Ira. Ti ćeš izabrati bolje.-

I sama sam tako mislila, sve dok se jutros nisam pogledala u ogledalo i drhtavim prstima prešla preko modrice u obliku polumjeseca.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.