Kitana Žižić | Najljepše su

Najljepše su godine u kojima mladost susretne zrelost.

Krepko zdravlje još rumeni obraze

Sjaj u očima ni noću ne blijedi,

Suton tek neznatno obzor boji 

Iz žarko crvene u malo zagasitije tonove.

Kad sam bila mlada mnogo toga nisam znala,

Ono što sam i znala, nisam smjela.

Rastrzana između žudnje i zabrane, čeznuća i strahova,

Rasipala sam prilike i činila mnoge pogreške

Donoseći upitne odluke.

Do perimenopauze vodila me vijugava rijeka

Prepuna brzaca, naplavina odbačenog,

Nevoljenog, neprepoznatog,

Raskošnih emocija, velikih očekivanja…

Traženja sigurne luke da pruži mi utočište.

Uz nepregledne obveze, svakodnevne jurnjave,

Ponekad je bilo teško, al' podarilo mi ono najveće

Ispod srca hranjeno, neizmjerno voljeno.

To bile su godine sreće.

Tek poneki oblačak budio bi sjetu

Propitkivanjem što bi bilo

da je bilo ovako ili onako?

Bilo je kako je trebalo biti.

Danas znam sretna zbog toga,

Tužna što ostala sam sama.