Stjepan Crnić | Kazalište

 

KAZALIŠTE

Uz pomoć kćerke Tajane, Davorka je odabrala svečanu garderobu za izlazak, nabacila svježu šminku i mogla je krenuti.

„To je to. Kako izgleda?“

„Super! Još samo elegantna mala torbica.“

Odabrale su torbicu koja najviše pristaje ovakvu izlasku i Davorka je uskoro sjedila u tramvaju. Bila je uzbuđena kao nekad kad je sa školom prvi put išla u kazalište, i to baš u Komediju. Sada je vrijeme da se prisjeti tih mladalačkih dana i usput posjeti katedralu. Za sve je nekako imala vremena, ali za obilazak starog grada i Kaptola nikako, pa čak ni za vrijeme adventa. Prijateljica Ivanka nagovorila ju je da prije predstave odu na molitvu u katedralu. Naći će se ispod sata na Trgu bana Jelačića. 

Taj je izlazak za nju bio pravo osvježenje. Predstava Mamma mia  jednostavno se morala vidjeti. Pjesme grupe Abba, pjevat će se uživo u Komediji. To se ne  smije propustiti! Te su pjesme  obilježile njezinu mladost, a prisjećanje na mladost uvijek budi posebne osjećaje i uzbuđenje. Zažmirila je. Glavom su joj prolazili zvuci melodija koje su godinama bile svjetski hit, a i danas se rado slušaju. Zaboravila je na stvarnost. Lebdjela je nekim ružičastim svijetom nošena valovima glazbenih hitova. Tijelom su joj  prolazili žmarci kao onih dana kad je zaljubljena hodala gradskim ulicama ne primjećujući nikoga, osim mladića u kojeg se zaljubila. Vraćale su joj se slike sretnih trenutaka zaljubljenosti, slike vremena kad je mislila da ni nebo nije daleko i da ga jednostavno može dohvatiti. Onda se sjetila nastupa svoje kćerke na priredbi u školi. Pjevala je pjesmu Mamma mia. Na licu joj se pojavi osmijeh velik k'o suncokret u cvatu, a iz oka joj potekne suza radosnica.  

Tramvaj je kloparao uobičajenim tempom, zaustavljao se i kretao, a onda stao na zadnjoj stanici, na Črnomercu. Putnici su izašli, a Davorka je ostala sjediti tiho pjevajući i lagano se njišući u ritmu pjesme. U stvarnost ju je vratila grupa srednjoškolaca koja je bučno ušla u tramvaj. Maštanje je u trenu nestalo. Trgnula se, a potom pretrnula od šoka shvativši da se odvezla do zadnje stanice. Srce joj brže zakuca, a znoj ju oblije od glave do pete. Prođe je zima po cijelom tijelu, kao da se našla pod hladnim tušem nakon izlaska iz toplog mora.

 'Zakasnit ću na predstavu!'  prostruji joj glavom.  Brzo izvadi mobitel i pogleda koliko je sati. Ivanka ju sigurno već čeka na trgu. 

Nakon desetak minuta smireno se vozila taksijem. Nazvala je Ivanku i ispričala joj događaj s tramvajem.

„Baš ti je bilo zabavno. Dobro je da si se razbudila. Zamisli da te tramvaj vratio natrag u Novi Zagreb.“

„Pa da! Vidiš, toga se nisam ni sjetila. To bi baš bilo šokantno“, složi se Davorka kroz smijeh i doda: „Dobro onda, vidimo se kod kazališta, a ti usput baci koju kunu u Manduševac, za sreću.“

…

Istrčala je iz taksija desetak minuta prije početka predstave. Ivanka je bila tu. 

„Hajdemo unutra! Ljudi već ulaze.“

„Hajde, hajde!“

Davorka otvori torbicu. Trnci joj prođoše tijelom, a noge kao da i ne osjeća. Počne se znojiti.

„Ma vidi ti mene! Ulaznice su mi ostale u drugoj torbici. Zaboravila sam ih premjestiti.“

Trenutak su se gledale ne znajući što bi, a onda se Davorka dosjeti. Obraz joj se razvedri, a oči zasjaše kao puni mjesec na ljetnome nebu.

„Znaš što? Nazvat ću lijepo Tajanu i zamoliti je da taksijem doveze ulaznice. Malo ćemo kasnije ući, ali nema veze.“

„Dobro, nazovi! Valjda će htjeti doći.“

„Kako ne bi došla? Odmah ju zovem.“

Tajana se isprva iznenadila, potom joj je bilo smiješno, no na kraju je pozvala taksi i za dvadesetak minuta stigla je pred kazalište. 

„Mamma mia, evo tvojih ulaznica“, reče Tajana smijući se.

„Samo se ti smij. Nama baš i nije tako smiješno. Hvala ti puno!“

Požurile su u kazalište. Djevojci na ulazu objasnile su situaciju, dale joj ulaznice i brzo krenule za njom. Ušle su u dvoranu. Sva sjedala bila su popunjena. Djevojka je otišla do gledatelja koji su sjedili na njihovim sjedalima i nakon provjere ulaznica vratila se natrag.

„Gospođo, nažalost, vi imate ulaznice za sutrašnju predstavu. Danas je petnaesti, a vaše su ulaznice za predstavu šesnaestog. Morat ćete doći sutra.“ 

„Za sutra?!“ zaprepasti se Davorka i upita: „ Pa, zar nema neko slobodno mjesto da ostanemo danas?“

„Žao mi je. Ne mogu vas pustiti s ovim ulaznicama, a koliko vidim, nema ni slobodnoga mjesta. Za tu je predstavu veliki interes i ulaznice su se jako brzo rasprodale. Dođite sutra!“

Razočarane, izašle su iz kazališta.

„Ma je l' ti vidiš sad ovo? Ja se sva preznojila, a ulaznice su za sutra. I da znaš, ja sam kriva! Čim je djevojka rekla da su ulaznice za sutra, sjetila sam se da mi je blagajnica rekla kako nema više praznih mjesta za petnaesti pa sam uzela za šesnaesti. I vidi me sad. To sam totalno smetnula s uma i cijelo vrijeme mislila da su ulaznice za petnaesti. Baš sam se razočarala. Čovječe, postala sam senilna. Bogme mi se sada uopće ne ide na tu predstavu.“ 

„A što se brineš? Tako je, kako je. Hajdemo kući pa sutra ponovno!“ predloži Ivanka.

„Sad mi se ni kući ne ide! Hajdemo nekamo na piće!“

„Ja bih sladoled. Hajdemo kod Vinceka!“

„Može! Na kolače! Baš mi je pao šećer od svega ovoga.“ 

„Ali prvo idemo u katedralu.“

__________________________________________________________________

Objavljeno u Zbirci kratkih priča s natječaja za najbolju neobjavljenu kratku priču Hrvatskog kulturno umjetničko prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ Novi Sad „Preprekova jesen 2018."