Sanja Rotim | Žalosna vrba i stara klupa

 

Ilustracija: Monika Rotim

Znate li zašto vrba nosi atribut žalosna? Sada ću vam ispričati priču.

U parku jednog grada stajale su jedna pored druge prelijepa vrba raskošne krošnje i stara, drvena klupa. Dugo godina su tako pravile društvo jedna drugoj, po kiši, vjetru i suncu. U tom parku su bile i druge klupe ali ova o kojoj pričamo sada bila je najdraža posjetiteljima parka vjerovatno zbog blizine te vrbe. Dobila je nadimak “klupa pored vrbe”.

Stara drvena klupa i vrba su se dobro slagale. Poznavale su se već dugo vremena, proživjele su zajedno mnoga proljeća i isto tolike zime. Tijekom ljeta vrba je bacala sjenu na klupu i posjetitelji parka su trčali zauzeti mjesto na njoj. Tako je bilo i tijekom proljeća kada bi duge grane vrbe lepršale na povjetarcu i na njima se zaustavljale i crvrkutale ptice. Prelijepi izgled vrbe privlačio je i mlade i stare pa su svi željeli sjediti na klupi pored nje. U jesen bi se priroda obojila u žuto-narančasto i tada bi ljudi sanjarili na drvenoj klupi gledajući divnu krošnju vrbe. Jedini period kada su vrba i klupa osjećali usamljenost bila je zima jer su tada ljudi više voljeli provoditi vrijeme u toplim domovima ispred kamina pijuckajući tople napitke. Ali su bar vrba i klupa imale jedna drugu i prepričavale događaje čekajući buđenje prirode. Tako im je vrijeme brže prolazilo.

Bilo je toliko stvari kojih su se sjećale. Na primjer, prvih poljubaca parova baš na toj klupi, dječaka koji su pušili prvu cigaretu, djevojčica koje su povjeravale jedna drugoj svoje tajne. Bilo je i djevojaka koje su sa zavišću pričale o nekim svojim vršnjakinjama ili mama koje bi tu umorne sjele sa malom djecom. I stariji ljudi su bili tako nježni. Nekada bi sjedili tu satima i zaustavljali prolaznike sa nekim nepotrebnim pitanjima samo da bi razmijenili koju riječ sa njima. Bilo je i parova koji su obećavali vječnu ljubav ali su se poslije razišli, studenata koji su učili i čitali knjige ili ljudi koji bi na klupi zaspali.

Svih ovih priča bi se tijekom zime vrba i stara klupa prisjećale, ponekad se šalile i smijale.

“Sjećaš li se onih dječaka koji su nožićem urezali svoja imena na moj naslon? Joj, koja bol, neodgovorni!”, sjećala se klupa.

“Naravno da se sjećam, njihova imena još tu stoje”, odgovorila je vrba smijući se.

Tako su prolazile godine, vrba je postajala sve ljepša i ljepša, njezina krošnja bujnija. Grane su joj bile tako duge da su skoro doticale tlo. Jednog proljetnog dana tu se zaustavio jedan slikar i pošto ga je dojmila ljepota vrbe odlučio ju je naslikati. Vrba je bila vrlo ponosna zbog toga. Njezina sreća je bila još veća kada je vidjela da je na toj slici uz nju bila i klupa i čak se nije primjećivalo kako je bila stara. Izašlo je pravo remek-djelo! Ta slika je mogla ukrašavati i dvorac kako je izgledala veličanstveno.

Klupa je starila, njezino drvo je postajalo sve trošnije, označeno kišama i proteklim vremenom. Čak su joj nedostajali koji dijelovi, bila je tu i tamo okrnjena. Ali treba precizirati da su i druge klupe u tom parku bile manje-više u istom stanju.

Uskoro je u tom gradu trebalo izabrati novog gradonačelnika. Jedan od kandidata obećavao je ljudima kako bi uložio dosta novca i truda u uljepšavanje grada, počevši od ulica, parkova i škola. Ljudi su sa oduševljenjem dočekali njegova obećanja i tako je bio izabran. Govorilo se da bi promijenio sve klupe u parku i stavio nove i elegantnije, od kamena.

Kada je stigla do parka ta vijest sve klupe su bile preplašene pa tako i vrba. Nju je interesirala samo njezina klupa prijateljica, za ostale nije bila zabrinuta jer s njima nikada nije ni pričala. Klupa pored vrbe je počela drhtati od straha.

“Uklonit će me, bacit će me, što će biti sa mnom?”, jadala se svojoj prijateljici.

Vrba ju je pokušavala utješiti ali skliznula joj je koja suza niz stablo. Srećom da klupa to nije vidjela!

“Vidjet ćeš da će te pretvoriti u neki lijep predmet. Možda u drveni vlakić za djecu, tako bi bila uvijek u dobrom društvu”, vrba je pokušavala sakriti tugu.

“Mogli bi od mene napraviti drvenu kutiju za nakit. Bilo bi baš romantično”, i klupa je željela izgledati hrabro. “Ili frulu, ti bi sigurno prepoznala moj zvuk ako bi netko s njom sjeo na novu klupu i svirao za tebe.”

“Prepoznat ću te bilo što ti postaneš, obećavam ti, prijateljice moja”, ubijedila ju je vrba. Ali je to rekla plačući i sada je i stara klupa mogla vidjeti njezine suze.

“Hvala ti. Lakše mi je sada kad to znam”, rekla je klupa iskreno.

U parku su otpočeli mijenjati korpe za otpatke i igre za djecu. Posadili su i novo drveće. Stigli su i bageri i počeli skidati stare klupe. Rastanak je bio srceparajući i za vrbu i za klupu. Vrbi je bio vrlo bolan trenutak kada su pored nje stavili novu klupu. 

Vremenom je i ova nova klupa dobila nadimak “klupa pored vrbe” i postala najdraža posjetiteljima parka. Ali vrba nije mogla to prihvatiti. Nitko nije mogao zamijeniti njezinu staru, dobru prijateljicu.

Stara klupa nije postala ni igračka niti kutija za nakit nego je završila u komadima na otpadu odakle ju je uzeo jedan stari bračni par da bi ugrijao svoj dom tijekom hladne zime. Slučaj je bio da je upravo u tom domu završila i slika koju je napravio onaj slikar u parku i na kojoj su zajedno stajale vrba i stara klupa.  Ili se možda u životu ništa ne dešava slučajno? Tako je stara klupa ispred sebe imala sliku onoga što joj je bilo najdraže na svijetu i to je uvijek utješno kada se napušta ovaj svijet. Pretvorila se u oblak dima, digla visoko u nebo i vrba ju je gledajući gore prepoznala. Nastavila je plakati sve do današnjeg dana.

Eto, sada znate priču.