Božica Jelušić | Vrijeme je moj knjigovođa

 

Nije što starost je došla, nego što je daleko

Sve što je potrebno ruci ili predrago oku.

Bijeli pijesak sa žala, u sijenu gnijezdo meko,

Gdje Jednorog i gospa zaspali su na boku.

Nije što koža je suha i puna dugačkih strija,

I što zub traži samo onu najmekšu voćku.

Nego iz grla se neka otužna pjesma izvija,

I na toliko stvari odjednom stavit ćeš točku.

U drugom licu ja mogu o sebi zboriti stalno;

Već osjećam se drugom, na vrata navlačim kračun.

Sad mogu stajati mirno, dok kiša pada rafalno,

A vrijeme koščatim prstom piše završni račun.

Ne muče mene vene, nit' stvari koronarne,

Ne žalim što se gasi bagremov panjić u peći.

Snovi su raspredeni, tek brige muče me stvarne:

To što me ne voliš više, a ne znaš kako to reći.