Tomislav Domović | Od pamtivijeka te srećem

I nemam samo lijepu riječ za tebe, nisam pješčanik jezika

Imam i lijepe misli, zgode oka ucrtane pod čelo, san urezan u usnu

Imam i podosta zvijezda pronađenih na putu;

izgubljenih ili odbačenih, ne oklijevam napuniti džepove

propuštenim talismanima

Dok ti prilazim čini ti se da prosjaku ideš ususret;

zveckaju prsti, zveckaju skupljeni znakovi

Već pripremaš novčić

U blagdanske dane bivaš ganutljiva;

više žena s mravinjacima u koži, manje antropološki uzorak isplakana bića

Pa ubaciš milostinju među dukate, želju među vjeru

Okrznuti čežnjom, mi se prepoznajemo

A trebat će ti čitava vječnost (nakon što brojeći sitniš pomisliš na pokrenutu noć)

da se prisjetiš kako se izlizani numizmatički artefakt našao među korisnim novčićima

U okrznuću koje je trajna ogrebotina