Nina Vukadin | Djeca koja u očima nose kišu

Postoje djeca koja u očima nose kišu!

Vječito su tužna,ali se vrlo lako nasmiju.

Oni su živa energija,

Iz očiju im iskra ljubavi sjaji.

Za njih je svijet ljubav ,šarenilo boja

Osjete drveće kako diše i životinje koje pate.

Osjećaju svaku bol koja se kod njih akumulira kao najdragocjeniji akvarel.

Kod njih se informacije pretvaraju u rapsodiju boja te njihova duša živi u svim godišnjim dobima.

Njihove oči stvaraju tako stvarne slike, običnim normalnim ljudima nepoznate.

U njima su one toliko žive.

Na taj način gledaju svijet,

pa se često u svojoj različitosti izgube.

Naprave svoj svijet i zidove u njemu.

Ne znajući koliko zapravo vrijede,

A vrijede mnogo kao što kiša vrijedi Zemlji i Sunce nebu.

Postoje djeca koja u očima nose kišu!

Osjećaju sve energije jer oni su energija.

U zraku njihova duša leti

Poprima sve boje .

Ljubičastu,plavu,žutu i crvenu .

Postoje djeca koja u očima nose kišu!

Oni ne vide samo u jednom pravcu,

njihova čula su toliko razvijena.

Da sve osjete i sve znaju ,a i ono što znaju to ih boli.

Mrze nepravdu i ona ih izjeda.

Ne znaju samo jedan jezik.

Oni znaju tisuću jezika .

I ne ,ne samo jezika već tišina

Osluškuju tišinu

I moju i tvoju.

Ma svačiju!

Postoje djeca koja u očima nose kišu,

Ni sami ne znajući da su osmijeh svijeta i svjetlost mraka.

Spas našeg sivila i zagonetka života.

Postoje djeca koja u očima nose kišu !

Ljubav svijetu,

uzimajući svu bol svijeta na sebe

Ne znajući svoju jedinstvenost

Tako često su sama.

A oni su dar života.

Dar čovječanstvu.

I baš zbog toga nikada ne trebaju biti sama.