Marijana Mrvoš | Voljena ptica

U dokonom trenutku predvečerja sletio si na naslon fotelje zauzevši mjesto koje si smatrao svojim. Natočila sam ti kavu. Tvoj cvrkut nije prestajao a ja te nisam imala potrebu prekidati. Trebala sam čuti te riječi, i te rečenice, i pauze na mjestima koja su treperila od tišine, i osjetiti točke i početke novih odlomaka.  

Večer se kupala u zgusnutom protoku spiralna vremena. Ti nisi zastajkivao s cvrkutom. Omamio si me. Odletio si oko ponoći s obećanjem da ćeš se vratiti. 

Otvorila sam prozore i pustila svježinu zvjezdane večeri da dotakne prostor unutrašnjosti.  Zvijezde su upadale u sobu i zveckale tvojim glasom. Rekle su da svaki mjesec putnik kao ti procvrkuta da objavi ljubav.  

Bio si ptica ljubavi, voljeni slavuj. 

Otkucavala je stota minuta večeri kad si sletio na fotelju. Pogledala sam te a ti si otvorio krila pokazujući raskošne grudi. Bore i nabori s lica su nestali, kosa dobila sjaj, mišići postali kao u srne. 

U novom ciklusu otkucaja počeo si se transformirati i postajati voljeni. Moja Duša je pjevala. Skidao si perje i otkrivao sebe a ja sam pjevala i plesala. Zvijezde su me kitile i zvečale ritam sve  dok se nisi pokazao cijel. Gledali smo se i prepoznavali nakon tisuću godina skrivanja po zakutcima svemira. 

Dugo smo se gledali. 

Naše ruke i naš lica bila su kao precrtana i slagale su se kao nerješivi dijelovi zagonetke koju sam oduvijek odgonetala a slika na zidu je oživjela. 

Rekao si mi: „Mislio sam da me nećeš prepoznati  a znajući da voliš ptice i njihov poj prihvatio sam transformaciju“. Pomilovao si mi obraz pernatim jagodicama. Odgovorila sam ti milujući te na isti način: „I da si se u kamen pretvorio a glas pustio prepoznala bih te bilo gdje u svemiru jer je boja tvog glasa upisna u moje postojanje“. 

Pomirisao si mi kosu i dotaknuo kožu vrata i rekao: „Od mirisa tvoga opijem se svaki put i želim te imati zauvijek i nikada više ne biti bez tebe“.

Koliko je sat minuta otkucao ne znam. U jutro više nismo bili. Bili smo zvijezde.