Kolumne

utorak, 26. srpnja 2022.

Božica Jelušić | Insula, insulae



Ne osjećam se dijelom ničega osobitog. Iskreno volim svoju inzularnost. Najveća je povlastica da mogu mirno razmotriti stvari, točno odvagnuti, nepristrano dati svoje pristajanje. Pomirujem se s činjenicom da cijelo desetljeće u literaturi ne vidim nikakvu izuzetnost. Sjećam se ono kad su cijeli mali ešalon polegli u "Šuvarovu inkubatoru", pa neki od njih ni danas ne napišu pismeniju i vispreniju rečenicu, iako uporno rade na svojoj "legendi". Neka ih, evo dolaze novi, smjena je već nastupila: s ulice u antologiju, s promocije u izbor za najveću poetsku nagradu. A od poetičnosti ni "p", a od stila ni larva, kamoli kakav leptir. Tu su negdje, na istom "levelu", jedinstvo po prosječnosti i nedubini.
"Ni briga me", rekao mi je jednom fra Svetozar u Međugorju, govoreći o onima koji čekaju instant-spasenje, ne ulažući ništa u pravo čišćenje duše, u napor okoštavanja volje i uozbiljenja spram stvarnosti. Isto mislim o izgradnji umjetničkog personaliteta. Nasiljavanje i napinjanje nikada me nije impresioniralo, kao što jesu spontani proplamsaji i nepatvorena osjećajnost, tamo negdje u pozadini, gdje se ti delikatni ljudi sklanjaju, izvan "huke vremena" i barnumskog guranja u javni fokus. Umjetnici riječi su opsceni, prizemni, govnovalji u svojoj neplatonskoj spilji. Doista mislite da ste nešto "izmislili", da nitko nije čuo za Lautreamonta, Bataillea, za poetiku ružnoga, poetiku zla? To je vaš prilog našoj duhovnoj okrjepi, našem pročišćenju, skidanju zavoja nakon ratnih i poratnih trauma? Ne, hvala, zbilja mogu bez toga, čistim svoj život i svoje srce.
Imam ja svoje drveće, imam ja svoje ptice. Neću gubiti vrijeme na ljude koji su samo "otprilike" daroviti i čija ambicija šišti poput sumpora, zagušujući svaki lahor, svaki uzdah u ovom paklu vrućine. Sasvim tiho, listam svoje rukopisne bilježnice, puštam ruku da crta, prebirem nešto oko Kiša, Tourniera, Hamvasa. Kako je dobro znati za ljude koji ne moraju dokazivati svoju briljantnost, jer ona izvire iz svakog domišljaja, svake elegantne fraze, sažetog i značenjem dubokog odlomka! Nemojte se ljutiti, ne tako dragi ispisnici i ljudi moje gilde: Ne znate pisati ; previše je tu napora i htijenja u nastojanju, a aljkavosti u krajnjoj realizaciji. I duh i strast su nama neophodni, veli Rilke, a ja bih neskromno dopunila: i zanat, bogme, i alat! Pa idem tamo ponovo, gdje mi priroda govori o pravoj mjeri stvari i gdje egomanija ne nagriza riječi korozijom.
Mogla bih na kraju častiti kakvim citatom, no odustajem. Sama ću pojesti svoje krmivo, prežvakati svoj lovor, pronaći svoj Trputac i njime zaliječiti svoja razočaranja. Slobodni ste otići iz moga vidokruga, dragi literarni pretendenti. Vrijeme utrošeno na vaše tekstove, pjesme, polemike, biografije i esejističko trtljanje, konačno odlučujem investirati na nekoj drugoj adresi.
26. srpnja 2022.
F. G.
Fotografija: Ivan Nivan

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.