kao o običnoj cesti
što se podnevom pruža unedogled,
a vrelina leluja po njoj
i pretvara je u žitku rijeku;
mogu pričati o boli
kao o nečemu najobičnijem što ujeda –
ali ti znaš sve o tome,
možda i više od mnogih drugih.
I dok promatram svoju cestu
ja znam kako ti se noge žare na asfaltu
i gotovo ih osjećam svojima.
Nisam šaman
i nikada neću svladati
vještinu hoda po vatrenom kamenju,
ali mogu zaboraviti na bol
hodajući riječima;
i znam kako si ti to činila gracioznije
no što ću ja ikada moći.
Umjela si krik produžiti u travnati tepih
i jecajima ga orositi
drsko i bešćutno samo za sebe,
pokazujući ga, a ne dijeleći nikome,
već tako upijenog rasprostirati ga
znatiželjno ispred sebe;
umjela si tada hodati po njemu
bezbrižno
kao djevojčica što skuplja
tratinčice za vjenčić.
Da – bez suvišne patetike –
tada bila si bezbrižna djevojčica
u odraslom tijelu žene
i bilo je zanimljivo promatrati te;
imala si sebe u nagosti vedrine
koju rijetko tko je imao,
a koju svi potajno željeli su imati.
Naravno, na neki neobjašnjivi način
zajedničkog kruženja uzaludnih običnosti
sve se promijenilo.
Dio po dio otimali su ti vedrinu.
U zamjenu za nju
netko je ostavio komadić gorčine u osmijehu,
netko je ucrtao zabrinutu liniju između očiju,
netko je urezao sjenu u pogledu.
Nisu te pitali smiju li?,
nisu te pitali hoćeš li?,
nisu te pitali želiš li?,
nikada ništa nisu pitali,
samo su otimali –
i to je bilo normalno za sve one
koji nikada pred sobom svoga nisu imali.
Ali, ja vjerujem u tebe;
u nekom predosjećanju
znam da ti takvi otimači
ne mogu nauditi,
znam kako su njihova otimanja
samo prividi u ovoj hipnotičkoj stvarnosti
i kada pozornije se pogledaš
vidjet ćeš
istu sebe koja si željela biti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.