Sven Adam Ewin | Etemenanki

A bijaše poslije Noe

U zemlji Šinearskoj po Božjoj milosti,

Jedan narod, jedna vjera, jedan jezik, jedan vođa.

Neki ga Nimrodom zvaše.

I dojadi vođi i narodu njegovu

Danonoćno slaviti ime Gospodinovo

Pa rekoše: - Hajde da sebi podignemo grad i toranj do neba,

Da tako i mi sebi pribavimo ime. Da budemo kao i On,

A možda i veći, akobogda.

Bijaše to čudan vođa,

Još čudniji narod,

Jer što rekoše,

To i učiniše!

Ispekoše opeke, omazaše ih paklinom, sazidaše zigurat

Do pod samo nebo i gle,

Eno ih sada gdje igraju kolo,

Udaraju šakama u nebeski svod,

Sve otpadaju zvjezdice šestog reda,

A s Mjeseca sipi srebrnasta prašina,

Stružu mistrijama, režu pilama, tuku macolama,

Odapinju zapaljene strelice preko rajskih bedema,

Pjevaju bezbožničke himne, penju rogove Bogu,

Pokazuju stražnjicu, belje Mu se,

Prislanjaju ljestve uz bedeme,

Bacaju užad s kukama,

Pentraju se,

Padaju,

Pa se opet veru,

Pljuju na Nj, ne daju Gospodinu

Da u hladu smokve pridrijema koju uru poslije ručka.

I naljuti se Gospodin,

I rasrdi se vrlo,

I gnjev silan obuze Gospodina,

I plane Jahve kao nikad dotad,

I skoči mu tlak, i krv mu jurne u obraze

Te ustane Kreator s rasklimanog kauča,

Snažno usrče okolni vakuum

Pa snagom od tri milijarde eola puhne u vrhove tornja,

Poruši skele,

Otpuše ljude,

Razbaca alatke

I pobrka im jezik,

Da se više ne poznadoše između sebe.

Ostalo je Stari Zavjet, to znate, da ne ponavljam

Ipak ću spomenuti da sam,

Kopajući po apokrifima,

Našao podatak,

Da je tada Gospodinu od silne huje bio tako skočio tlak,

Da ga je u jednom trenutku trefio šlag! Desna mu se strana oduzela!

Ali to ne bi bilo strašno, da on svoju Hitnu nije izmjestio čak u galaktički

Skup Abell 22-18, skroz tamo na rub Svemira! Kao, što će Gospodinu Hitna,

Kad on ne može biti bolestan, a i miris lizola bi ga tjerao na povraćanje.

Sva sreća da su u času kad ga je udario moždani,

Blizu njega bili dežurni anđeli koji su odmah

Prepoznali simptome apoplektičnog inzulta,

Ubacili ga u Citroenov kombi opremljen svim

Potrebnim instrumentima,

Obavili masažu srca,

Otvorili prozore,

Nagazili gas,

Uletjeli u prvu crvotočinu

I kroz nju,

Dok si reko keks,

Pravo u Abell 2218!

To je bilo doista dramatično: da nisu stigli istog časa,

I da Gospodin nije bio promptno operiran,

Bilo bi to kobno za Vječnog Kreatora

(O tome je bolje ne misliti, evo se križam)!

Morao bi, naime, onako mrtav,

Čekati u grobu,

Kao i svi ljudi na Zemlji,

Ono famozno uskrsnuće svih mrtvih,

Uskrsnuće prije Posljednjeg Suda.

A tko bi njega prepoznao

Među tolikim milijardama nevoljnika

Koji bi se digli iz grobova,

Njega, slikom i prilikom nalik na ljude

I obrnuto?

Pitam se tko bi mu doviknuo u onoj strašnoj gužvi,

U bici za nebesku kartu, tko bi mu doviknuo:

– Hej, ti stari! Ti s bijelom bradom,

Da, da, ti s tim frisbijem na glavi,

Kamo si, dođavola, krenuo niz te strme stepenice,

Zar ne vidiš da one vode u Pakao? Ti ideš Gore.

Ti si umjetnik. Ti ćeš Gore

Još mnoga djela stvoriti!

Prođoše otada eoni i gle!

Danas opet živimo u zemlji Šinearskoj,

Opet postajemo jedan jedinstveni narod,

Govorimo istim jezikom,

A i vođu imamo.

Opet se vođa zove Nimrod.

I opet gradimo Kulu Babilonsku, gradimo zigurat Etemenanki,

Ljepote neviđene, ljepote neuhvatljive čak i za čuveni kist

Pietera Brueghela starijeg, koji, premda poznat

Po brzini skiciranja detalja u pokretu,

Jednostavno ne stiže uhvatiti

Vrh tornja u gradnji,

Jer dok Pieter retušira

Sedamsto sedamdeset sedmi kat,

Vrh tornja upravo probija svod nebeski.

I dakako,

U tom trenutku,

Nastaje neviđena euforija.

Ludilo.

Vojnici odapinju strelice Bogu u sandale;

Bauštelci bacaju na njega paklinu i psuju ga najpogrdnijim riječima

(Kojih nema čak ni u desetom izdanju poznatog rječnika Merriam-Webster).

Farizeji pljuju po njemu;

Animisti mu traže glavu zbog njegovog isključivog prava na dušu;

Agnostici masovno prelaze u ateiste, a monoteisti u politeiste;

Vračevi oživljavaju Zlatno tele umjetnim disanjem metodom usta na usta;

Sodoma i Gomora plešu najbestidniji tango uz Đavolov bandoneon;

Isusa ponovo razapinju, bogatunima serviraju pečenu sirotinju

Punjenu nadjevom od mljevenih svećenika;

Siromašne duhom lobotomiraju;

Sotonu izvikuju za rizničara duša;

Pozivaju na rušenje crkava,

Pagoda,

Sinagoga,

Minareta,

Hramova,

Piramida,

Obeliska,

Zazivaju kugu i ratove, glad i martirij;

Ustoličuju Smrt na prijestolje Velikog Inkvizitora;

Traže ponavljanje čina Stvaranja, vraćanje svega na Početak,

Ovoga puta, razumije se, u njihovoj režiji.

Ali,

Čini se da je Gospodin izvukao pouku

Iz prve knjige Mojsijeve, glava 11.

On šuti.

On ne reagira.

On rezignira.

On indolentno ignorira recentne događaje pod bedemima svojim.

Zabavlja se o sebi: pokušava složiti Rubikovu kocku u šest koraka,

Za manje od 6,24 sekunde.

O, Jahve je danas stariji, iskusniji,

Nije onako vehementan, kao u mladosti.

Zidine Raja opasao je bodljikavom žicom kroz koju je proveo struju

Od 24 milijarde giga elektronvolta, čak je i Hitnu premjestio bliže,

Tu, na Alfa Centauri, najbližu zvijezdu,

Zlu ne trebalo!

I manje jede. Uglavnom vegansko.

Više ne troši žesticu, ni Karlovačko ne pije.

Samo čaj od gloga zaslađen stevijom.

I ne troši više snagu na uzaludnost.

Usporio je u svemu.

Ne da mu se više srditi na ljude niti na njih iskaljivati silni bijes svoj.

Ma, koji Abraham, koji Lot, koji Mojsije, koja bezgrešna Marija!

Ne bi više dolje na zemlju sišao

Ni u ludilu!

Batali narod, čuvaj tlak, veli.

_______________________________________________

.

(Iz zbirke "S Bogom na Ti", Sandorf, 2021.)