Kroz okove mraka sitna ura bije,
dok društvo mi prave prazne čaše vina
i rukopis davno započete pjesme
u kojoj se požar naše vatre krije.
Odavno je kradom završiti želim,
ispod zadnjeg versa napisati “kraj”,
ali jarko svjetlo sjećanja na tebe
probudi u oku već ugasli sjaj.
Stihovi i rime u glavi se roje…
Kô mačevi vreli probadaju srce…
Jer umjesto polja nesputane strasti
među nama burni oceani stoje.
U predvorje snova ponekad mi svratiš…
I jesi li sretna, volio bih znati?
Sjetiš li se lomače naših golih tijela
i besanih noći… O, da li ih pamtiš?
Dok uzimam pero da završim pjesmu
osmijeh tvoj mi resko poteče kroz vene…
Po papiru bijelom razliše se samo
dv'je-tri kapi vina kao krv crvene.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.