Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 8. travnja 2022.

Tino Prusac | Spomenik u sjećanju


Vrijeme je da pustim glas

koji bi sve rekao

samo jednu riječ

jedan zvuk 

zbog planeta koji živi

raskomadan i lud.

Rekao bih

potaknut životom 

mogu vam ponuditi svijet u peharu

ili kruha i riba

poput uličnog mesije

na uglovima gradskih trgova

s tajnom djetinjstva

kao trajnu ljubav.

Jednom sam bio crveni pupoljak na stablu

što sanjao je cvijet

zamišljao sam zore 

koje će ispucati osmijeh zbog mog plamena

zavidio lišću koje je moglo pričati po kiši

drhtavom rječitosti

koja cvate samo sat vremena ujutro.

I ja starim 

i zaboravio sam

što sam htio reći

a činilo se tako važnim

možda nešto o tajni

ljudskog srca

najmanje fatamorgane u prostoru.

Možda i sada padamo 

poput kiše zajedno

a ponekad sam samotni korak

na jedinom putu u nigdje.

Umoran od forme

prolazim pored sebe

preklinjući nebo za dopuštenje da riječi teku

kao zavjet

jedini spomenik u sjećanju

tako će me vidjeti u punom cvatu kada odem.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.