Vrijeme je da pustim glas
koji bi sve rekao
samo jednu riječ
jedan zvuk
zbog planeta koji živi
raskomadan i lud.
Rekao bih
potaknut životom
mogu vam ponuditi svijet u peharu
ili kruha i riba
poput uličnog mesije
na uglovima gradskih trgova
s tajnom djetinjstva
kao trajnu ljubav.
Jednom sam bio crveni pupoljak na stablu
što sanjao je cvijet
zamišljao sam zore
koje će ispucati osmijeh zbog mog plamena
zavidio lišću koje je moglo pričati po kiši
drhtavom rječitosti
koja cvate samo sat vremena ujutro.
I ja starim
i zaboravio sam
što sam htio reći
a činilo se tako važnim
možda nešto o tajni
ljudskog srca
najmanje fatamorgane u prostoru.
Možda i sada padamo
poput kiše zajedno
a ponekad sam samotni korak
na jedinom putu u nigdje.
Umoran od forme
prolazim pored sebe
preklinjući nebo za dopuštenje da riječi teku
kao zavjet
jedini spomenik u sjećanju
tako će me vidjeti u punom cvatu kada odem.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.