Kitana Žižić | Ravnoteža

Promatra stablo zeleno i vitko

Dok prolaze ljudi u obavljanju svakodnevnih dužnosti,

Iznad nje krovovi s crijepovima, ravni bez zaštitnih stupića,

S velebnim bakrenim ogradama,

S kamenim, cvjetnim, mirisnim. 

I sve tako u tom prozaičnom stihu…

A vrijeme mirno, oblačno,

Podsjeti tako jednu ženu

Da to čelično sivo nebo

Odgovara njenom raspoloženju,

Koje je tužno, sjetno, nostalgično…

I sjeti se ta žena

Da ponekad je dobro imati druga.

Javi se želja za nekim

Bliskim, iskrenim, tankoćutnim,

Dok pomalo postaje i vjetrovito.

Olujno jugo nadolazi

Za održati ravnotežu

Na tlu koje izmiče nogama,

Trebat će mnogo snage.

I dok buči u glavi,

Boli u tijelu i duši na javi,

Za sačuvati ravnotežu

Treba biti poput onih u skladu.

Učiti od jakih 

Kako snagu i mir vratiti sebi I danu.