Ante Tičić | Franko Sorić: Divlja nježnost

      

Lirik Ljubavnih Nagnuća; Koji Suvislim Mislima Izražava Sentiment Svetosti

      Sorić pišući svoje nadahnute slobodne stihove koji "pjesničko-adrenalinskim poticajima pršte inteligentnim zapažajima", kozmopolitski iskazuje prije svega, čovječnost i čovjekoljubivost življenja i ophođenja. 

Jednom je azao Jorge Luis Borges: "Sve što nam se događa, ukljućujući i naša poniženja i nevolje...sve dobivamo kao sirovi materijal, kao glinu kako bismo mogli oblikovati svoju umjetnost".

    U novoj zbirci "Divlja nježnost", Zadar, 2022. pjesnik Franko Sorić svoju umjetnost oblikuje poetsko-tematskim ljubavnim zanosima, kojima  "kozmološko-ontološkom metaforikom" nadilazi bilo kakav strogi disciplinirani  diskurs ili pak identitet.    

Zbirka ima tri ciklusa:  Divlja nježnost", "Magična"," San o hermafroditu".     U prvom ciklusu" Divlja nježnost", ovaj pjesnik svojim osebujno raznolikim versima, katkad putuje prostranstvima svekolikog Apsoluta i poput svemoćnika rekao bih trijumfira: ( ...)

Netko zvoni na vrata planine ali ne otvaram /Neka čeka dovijeka / Toliko mi traje ovaj hir / Kojeg sam ugradio u bijele zastave mira /  I penjem se / Na visinu njenog uma / Na Himalaju tišine  / Okružen tibetanskim bogovima (...). A u pjesmi "Divlja nježnost" po kojoj se i zove ova zbirka, govori o divljoj prirodno-spontanoj nježnosti, koja ga zelenom oazom savjetuje i muzikalnošću očarava: " I divlja divlja divlja moja nježnost / na zelenom raskršću stižu savjeti / (...) u crnoj dolini Afrike / tvoje su kose bijele kao kokain /pleteš od njih čarobne pletenice / uglazbljuješ ritam rijeke / u svojim šarenim očima (...) , Sorić je nju, svoju voljenu, uzdigao na pijedestal bajkovite ljepote. 

    U drugom ciklusu "Magična", na dvije pjesme razbuktava se metaforika, koja također magično mami posebnom fluidnošću: "Ti si uljepšani suton jedne ptice / koja pjeva psalme (...). " 

    Dok u trećem najvećem ciklusu "San o hermafroditu", u globalu simbolizira tešku životno-sudbonosnu određenost i unosi svježinu o nečemu što ga zbunjuje u njegovim neostvarenim ljubavnim avanturama, zapravo neostvarenoj ljubavi, koja ga proganja:" Nakon potopa,  / ostat ćemo samo nas dvoje / da živimo kulturne   neandertalce / Spavat ćemo u špilji, / loviti i uzgajati životinje, / saditi kupus i luk / i pisati jedno drugom pjesme / da usavršimo ego, / Nakon potopa, ja i ti".

     Na kraju, valja istaći, da Franko Sorić kao vrstan pjesnik, smjelo ploveći pjesničkim vodama nižući nadahnute slobodne stihove kozmopolitski iskazuje prije svega, čovječnost i čovjekoljubivost u svim vidovima življenja i ophođenja, koji "pjesničko-adrenalinskim poticajima pršte inteligentnim zapažajima".