Tihana Ledić | Prvih četrdeset

prerezali traku, 

iskopali temelje

i nakon četrdeset godina 

na samo štefanje 

proslavili svetu obitelj. 

u malom polumjesecu 

iznad zvijezde repatice, 

u amblemu župe, 

kao broš na reveru, 

zaručnici su se uhvatili za ruke. 

da sve preplavi božićna toplina. 

tjedan dana slavio se mir

uz kolače, kokice i đus. 

nismo bacili sasušene ruže 

niti posvetili kuću. 

nemamo svoga sveca. 

zato su naši svi sveci 

i za četrdeset godina znat ćemo napamet katolički kalendar kao glumci svoje uloge.

mali križ visi na zidu, 

na sličici juraj se okomio na aždaju

kako bi spasio kršćane, 

stijena koju oplakuje more 

i knjiga duhovnih misli za svaki dan. 

krunica je na ruci, u džepu, iza čela i oko vrata. klupko vjere zaključanih čakri. 

ponekad prije spavanja sobu škropim moraninim mirom. 

u njoj proputujem saturnalije i mislim

kakl bi nas trebalo izmjestiti

nasred zebre, 

na zaglušujuću vjetrometinu ceste, vašara, kluba, kafića. 

jer kad si dobro raspoložena ne podnosiš sijeste. i jer si rubikova kocka koju slažu inteligentniji.

po sobama pjesmarice od snijega.

mislima im utiskujem restlove duše

riskirajući svoju da pripadne svima.  

samonikli noćni kreveti koji na propelerčićima maslačka opisuju jednu romansu. 

u međuvremenu, 

u trećem svijetu, 

dok šparamo za zlatnu polugu u iskopanoj jami - 

brodić od papira, aviončić i šarena ždrala bole sudaranja sa zidovima. osim ako to nije način da negativima filma noir omotava ajfelov toranj kao mumiju. jer od tvoga glasa vojne baze polažu oružje. 

nečuvena piplica dohvati stvarnost za

rep, razgrne store

i nastavi tresti, kupiti, peći šljive 

uskraćena za objašnjenja u procesu. 

u majici na štrumpfetu. 

uhvati se istovremeno za siku i za srce

i šapne ispotiha, za sebe, za sve simpatije koje je upamtila da će biti: 

kad narastem, 

pjevat će kreveti!