Ivan Meroveus | odraz s druge strane

ona još uvijek ne zna
tko se budi umjesto nje
i radi sve ono što bi inače i ona radila
a kad bi se pokušala zapitati
koliko u sebi se ima
upravo sada
zastala bi na trenutak
osjetivši opominjujuće prepoznavanje
vlastitog glasa u mislima
i odustala bi o tome razmišljati
jer ona najbolje zna što sebi želi
i nitko drugi se u to ne smije uplitati
stoga uvijek na kraju dana
nekoliko puta provjerava
nije li zaboravila zaključati ulazna vrata

možda bi mogla neprimjetno se iskrasti
odlutati nekamo
i nikada se više ne vratiti
a možda ako iščezne i vrati se
mogla bi strankinjom biti
mogla bi se u drugoj drugačijom pokazati
mogla bi ne prepoznati se
i od toga zadrhtati
toliko duboko do neosvijetljenog dna mora
i odbiti se površini široko otvorenim očima
promatrajući sve te poredane dane i godine
u jednom kratkom bljesku poznatog lica u odrazu zrcala

što se krije na poleđini sveg tog odmotanog vremena
sa slikama dodira, osmijeha, suza i riječi
isprepletenih poput besprijekornog pčelinjeg saća
što pokazuju
što htjeli bi reći?

ona ne zna još uvijek
tko je ona koja s njom dijeli ovo vrijeme
blizinom paralelne ravni mogućeg buđenja
i što će se dogoditi
ako se jednom probudi s njom
s druge strane pogleda poznatog lica u odrazu zrcala