Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

srijeda, 2. ožujka 2022.

Dragica Križanac | Osjećajte se kao kod kuće

- Eh, ovo je baš nešto za mene, pomislila je čitajući oglas online.

” Traži se osoba koja bi davala instrukcije iz matematike i informatike za učenika 6 godine ateneuma”.

Utipkala je telefon , pročistila grlo i nazvala. Očekivala je jednog od roditelja na telefonu, ali javio se mlađahan muški glas.

- Izvolite, Jan na telefonu, ja sam taj učenik.

Već je druga godina kako je u mirovini. Uživala je u svom vrtu , koji je s ljubavlju gajila. I u svom zasluženom miru. Voljela je kulturu. Uvijek se nadala da se tek tada putovati ili ići na koncerte kad god zaželi. Ukratko raditi sve ono što nije stigla dok je radila kao profesorica u školi.

Ali, baš kada se oslobodila svih profesionalnih obaveza počela je ta vražja korona, sve je bilo zatvoreno, osim samoposluga. Nakon godinu dana izolacije počela se dosađivati.

Zato je željela davati instrukcije, makar i besplatno. Nekako je imala osjećaj da njeno ogromno znanje i iskustvo pedagoga propada. Njen suprug je iznenada preminuo prije nekoliko godina i od tada je živjela sama. Kako nije imala svoje djece, (dakle ni unučadi) kome bi se jedanput mogla posvetiti i odgajati ih, ovaj oglas je došao kao naručen.

Kad je ušao ugledala je visokog mladića s plavim loknama koje su mu padale na ramena. Imao je lijepe plave oči.

- Imate prekrasnu kuću, reče on dok su njegove lijepe plave oči prelazile preko namještaja.
- Hvala, šta ćeš popiti? upitala ga je kad je sjeo na kožni kauč u dnevnoj sobi.
- Imate li pivo?
- Ah imam jedno u frižideru, stoji već dugo, trebalo bi pogledati datum. Znaš, ja ne pijem alkohol.

I prije nego što je to izgovorila on se stvorio kraj frižidera, otvorio ga, i pronašao pivo.

- Gospođo, ne morate se truditi, ja sam brži.
- Dobro, dobro, odmahnula je rukom.

Kad je popio pivo upita je:

- Mogu li zapaliti na Vašem balkonu? Pogledala ga je u nedoumici pa reče:
- Prehladićeš se, zapali ovdje. Osjećaj se kao kod kuće.

Poslije tri dana, poslijepodne kad je spremala sebi večeru čuje zvonce.

- Ko bi mogao biti, pomisli. Koliko me pamćenje služi, nisam ništa online naručivala, pomisli.

Otvori i ugleda Jana.

- Otkud ti dijete, u ovo doba?!
- Oprostite, jutros kad sam krenuo u školu zaboravio sam ključeve, a moji se ne javljaju. Mogu li malo kod vas dok oni ne dođu?
- Kako ne, reče ona i propusti ga u kuću.
- Jesi li gladan, popolovićemo moju večeru.
- Jesam , hvala.

Gledala ga je kako halapljivo jede. Nije ni čudo, cijeli dan je proveo u školi. Bog zna je li imao uopće novca za školski ručak.

- Znaš, ne moraš mi odmah platiti instrukcije. Kad ti roditelji imadnu novac, onda…
- Ne, ne imaju oni i previše. Jedino ako mogu zadržati se za džeparac, onda dobro…
- Pa gdje su ti roditelji?
- Ne znam , oni često poslije posla idu s društvom na večere, i vraćaju se kasno uvečer. Često idu u paren klubove i ostaju tamo do sitnih sati.
- Kakve klubove?
- Ma oni su s w i n g e r i. Ono, znate svi sa svima, grupno.
- Kako ti to znaš?
- Znam ja to od još od ranog djetinjstva. Rotitelji misle da djeca ništa ne kopčaju. Ja se, gospođo o sebi brinem od dvanaeste godine. Imam sve, ali sam u kući uvijek sam. Nemam ni brata ni sestru, jedinac sam.
- Imaš li prijatelje u školi?
- Imam, puno. Imam i curu.
- Pa kako nisi večeras otišao kod nje na vrata?
- Pitao sam, ali njena mama me baš ne voli. Ne dozvoljava mi dolaziti kod njih. Idem probati opet zvati kuću. Probao je , ali bez rezulata. Onda je zvao roditelje na njihove mobilne telefone. Oba su bili isključeni.
- Dobro, idemo malo vježbati matematiku, rekla je. Mislila je, ovako će vrijeme brže proći, prije no što ga roditelji budu tražili.

Ali, nisu ga tražili. Već je prošlo deset sati uvečer, ali nitko nije nazvao.
Mladić je još jedanput pokušao njih kontaktirati, ali bez rezultata . Ići kući nije mogao bez ključeva.

- Kako sam mogao biti tako glup…uh, rekao je. Zapalio je još jednu cigaretu, više i ne pitajući za dozvolu.
- Ništa, kad završimo instrukcije idi ti spavati u onu sobu na kraju hodnika. Osjećaj se kao kod kuće. Tako je i bilo.

Kad se oko ponoći penjala na kat, prošla je kraj sobe u koju ga je uputila da prenoći. Vrata su bila odškrinuta. Bacila je pogled unutra. Ugledala je usnulog mladića kako leži potpuno gol. Plahta je spala i otkrila prekrasno mlado tijelo. Spavao je anđeoskim snom, onako mlad, kao Apolon.

Zaspala je s tom slikom pred očima.
Kad se probudila i sišla dolje njega već nije bilo. On je zacijelo već sjedio u školi, mislila je.
Nakon par dana zazvoni telefon.

- Hallo gospođo, kako ste? Sve u redu?.
- Jakako, a gdje si ti? Kod tebe sve oke?
- Dakako, u školi sam. Imam jednu molbu za Vas. Mogu li sutra uvečer kod Vas slaviti rođendan? Kod vas je široko, a imate i vrt. Došlo bi i moje društvo.

Stajala je i razmišljala.

- Zašto ne slaviš kod kuće?
- Jutros sam ih pitao. Roditelji ne dozvoljavaju. Mama kaže da će društvo zaprljati naš penthause. A i ne podnosi dim. Oni su oboje nepušači.
- Dobro, samo se brinem, koliko je dozvoljeno gostiju. Korona je, znaš.
- Ništa Vi ne brinite. Korona uopće nije opasna za nas mlade. Mi ćemo donijeti mezu i piće.
- Koliko ti je zapravo godina? sjetila se upitati.
- Sutra ću napuniti osamnaest. Konačno mi više u samoposluzi neće tražiti legitimaciju kad kupujem pivo, smijao se grlato.

Stajala je kraj telefona i zamislila se.

- Hm, što da mu poklonim? Ah, sjetila sam se. Onaj zlatni sat, što je pokojni suprug dobio od poduzeća kad je išao u mirovinu, stoji u ladici. Nov novcat, još u originalnoj kutiji.
- E, to će dobiti! Samo, da hoće sutra doći prvi , da budemo sami kad mu uručim poklon. To će biti naš momenat.

Otišla je frizerki, poslije dugo vremena. Naručila je tortu za sutra i nekoliko buketa cvijeća. Željela je ugodnu atmosferu…

Točno u 19 sati oglasilo se zvonce. Otvorila je vrata, svježe okupana, u zelenoj svilenoj haljini i ogrnuta šalom. Poklon je stavila u torbicu koja je visjela u predsoblju.

Ušao je Jan sa dvojicom drugara i jednom djevojkom. Mlada dama reče da se zove Julija, a Jan reče:

- Gospođo, ovo je moja treba. (cura).

Svi su nosili pune kese hrane i pića. Iza njih je pristigao još netko sa dvije gajbe piva . Pa još neko, pa još neko. Pojavi se još jedna grupa noseći neku muziku. Prolazili su mimo nje, ona se sklanjala. Jer, sve manje je bilo mjesta. Na kraju je nabrojala najmanje četrdesetak mladih spodoba. Pogledala je u torbicu i pomislila:

- Ah, sad nije momenat.
- Mogu li ja večeras uzeti ulogu domaćina? upita veselo Jan. Zgranuta tolikom gužvom, rupsacima po podu, muzikom, ona stade mucati:
-Ja, ja, osjećajte se kao kod kuće.

Ah, mislila je u sebi, tako je to s djecom. Ja sam iznenađena , jer nikad nisam imala vlastitu. Baš sam sebična!

Onda je nastala pijanka. Ono malo meze je brzo nestalo. Piće se bogato točilo. Ubrzo je ugledala na podu tri prazne boce votke, jednu viskija. Marihuana je išla od ruke do ruke, a cigarete su gasili gdje su stigli. Suze joj pođoše na lice. Pokušala se probiti do vrta. Kad je konačno uspjela u tom naumu i tamo uhvatila malo svježeg zraka, ugleda jednog od momaka kako povraća na grm jasmina. Njenog jasmina! Podiže joj se želudac, okrenu se i potrča unutra. Umalo ne pade jer je nogama zapinjala po razbacanim stvarima na podu. Probijala se ka wc jer joj se povraćalo. Ali bio je zauzet. Onda krenu uz stepenice ka svojoj spavaćoj sobi, nadajući se tu naći malo mira i privatnosti. Već se kajala što je ovo sve dozvolila.

Kad otvori vrata ugleda guzicu koja se ritmički klatila gore-dolje. Jan i Julija su vodili ljubav. U njenom vlastitom krevetu! Djevojčine noge su bile visoko podignute i ukliještene oko Janovih bedara. Nisu se dali smesti. Taman kad je zalupila vrata čula je kako je djevojka u exstazi uzviknula:

- Oh, ahhh, jooooj…

Sleti niz stepenice u namjeri da iziđe iz kuće. Kad je došla do hodnika ugleda da su ulazna vrata napola otvorena. Mladi su ulazili i izlazili, ne trudeći se ni vrata zatvoriti. Sinu joj kroz glavu:

- Oh , susjedi!. Shit , kako na to nisam mislila?!

Samo što je pružila ruku da uzme torbicu osjeti nečije ruke iza leđa. Netko je provukao ruke ispod njenih pazuha i ona osjeti šake na svojim sisama. Obuze je užas, pokuša se osloboditi ali ju je neko čvrsto držao priljubivši se prednjim dijelom uz njena leđa. Drugi momak je za to vrijeme kopao po njenoj torbici. Kad ne nađe što je tražio istrese sav sadržaj na hodnik. Pronađe kutijicu sa satom i poče onako pijan vikati:

- Hey Jan, evo ti poklon! Stara ga je lijepo zamotala. Ali, treba nam novac. Nestalo nam je pića. Gdje ti je bankovna kartica, matora?

- Tu, u novčaniku reče ona još uvijek se pokušavajući osloboditi neprijatnog stiska. Pokušavala je skinuti te ruke sa svojih grudi. Bezuspješno!

Muzika je i dalje treštala i malo tko je obraćao pažnju što se dešava u hodniku. Onaj koji je pregledao njen novčanik, dreknu:

- Ne laži matora vještice, gdje je kartica? Nestalo nam je pića. Ona pomisli da je netko sigurno već prije prekapao po njenoj torbicu.
- Onda ne znam, pitaj Jana.

Baš u taj čas uđe Jan u hodnik, teturajući i zapličući jezikom, vadeći bankovnu karticu iz džepa.

- Evo je, matora! Samo nam moraš još reći tajnu šifru. Treba nam pin kod.
- Ne, ne, vrisnula je. Onda se jednim trzajem istrgnula iz čeličnog stiska. Obuze je bijes te snažno nogom udari mladića u međunožje. On kriknu i uhvati se bolno rukama za to mjesto. Vidjevši to, onaj drugi, psujući, odbaci njenu torbicu iz ruku, zakorači ka njoj i udari je snažno šakom po sred čela. Ona pade ko pokošena.

****

Otvorila je oči. Oko nje su užurbano hodale osobe u bijelom. Kolutala je očima pokušavajući se sjetiti gdje je. Priđe joj mlada doktorica:

- Gospođo, samo mirno. Ne bojte se, u pravim ste rukama, u bolnici ste. Susjedi su zbog buke alarmirali policiju, koja vas je zatekla u nesvijesti u praznoj kući. Ali su rekli da vam je stan ličio na bojno polje…Kad ste pali nastao je stampedo. Mladi ljudi su bježali, padali jedni preko drugih. Kad je stigla policija stepenište i lift su bili zakrčeni. Ostavili su ovdje Vašu torbicu s dokumentima. I nekakav zlatni sat.
- Ah, pokušala je nešto reći, htjela je objasniti…ali glas nije izlazio iz njenih usta.
- Nemojte govoriti. Još ste u šoku. Sve će biti u redu. Ostaćete ovdje na daljnjim pretragama. Osjećajte se kao kod kuće!













Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.