topla šalica crne kave
ručak se lagano kuha
miris opranog veša
mačka pod prozorom vreba vrapca
susjeda pere prozore
kružnim potezima
tišina se može napipati
ništa se posebno ne događa
najgore je prošlo
ne pomiču se ni čestice prašine u zraku
samo lebde u prostoru kuhinje
kroz spuštene rolete
svjetlost se jedva probija
uspavljuje taj polumrak
kazaljke na satu stoje nepomične
do sad bih već
primijetila njihovo kretanje
u tom jednom jedinom trenutku
posve običnom i pomalo dosadnom
shvaćam
koliko malo treba
za sreću
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.