Vinko Bubić | Litnji trešeti

– Uncuti!!! Beštije!!! Vidi ih šta činidu, svitu moj!!! Đava vas nosija šta se ne držite reda! – vikala je baba Marica na nas troje prijatelja na biciklama dok smo šprintali niz Butinovu kalu put južne rive. Ulicom se razlijegao bučan trešet i lom od naših improviziranih izvora buke, koje smo smislili kao specijalnu zabavu. Sve smo to, dakako, dogovorili preko walkie-talkieja u gluho doba jednog ljetnog dana. Imali smo 9-10 godina i bili ludi od energije i ideja.

– Hahahahaha – smijali smo se gromoglasno ja i moj prijatelj Nino, dok je Lala na malu radiostanicu s razglasom najavljivala da je u tijeku policijska racija i da se predamo, jer ćemo biti sigurno kažnjeni. To je ono kad lopov viče: “Drž'te lopova!”

– Naaaaa!!!! – vikala je Marica, dok se s visine razlijegala velika količina vode koju je trenutačno izlila na nas. Bila je sijeda, naborana i čangrizava baba od nekih 80-ak godina. Uvijek je imala spremno ili vidro vode ili kante s vodom za polijevat “nas beštije”.

Kššššš… cijedilo se sve niz kalu, a čulo se klapanje grilja jer su susjedi sa zanimanjem htjeli viditi šta se zbiva. Iza škura često ljeti vire siluete starijeg svita koji tako pod očalama (fale im dalekozori) promatraju zbivanja, da ubiju dosadu dok ne kala sunce da se može poći vanka.

Lali je pola frizure i majice bilo zaliveno, a nas dvoje mišićavih štrkljavaca prošli smo lišo. “Neš ti, ko da se nećemo sasušiti zbog visoke temperature i tako kratkih rukava”, mislili smo. Ko da misto nema toliko malih kala di možeš uteći da te ni Bog ne može uhvatiti. Dosegli smo brzo rivu i letili nazad put doma. Posebna je to bila zabava za nas, a šteta po stariji svit! Napraviti buku u to vrime u mistu da svit najidimo i da izvučemo dosadu iz tih vrućih soba, koje su čekale da vireće oči kroz škure izlete vani i onako povampirene pokušaju nas uhvatiti.

Obične bukare (plastične čaše od jogurta) bismo rascvjetali pravilno sa škarama u “latice cvijeta”. Svaka latica bila je debljine prsta. Ukrali bi “krokodilke” (štipaljke) te bi laticu za laticom u seriji s krokodilkama pričvrstili o tanje dijelove biciklističkih rama na način da tek koji centimetar plastika latice prelazi rađe. Kako bi se kolo okretalo, tako bi te latice proizvodile klackajući zvuk o svaku pojedinu rađu, koji bi zbirno davali jedan popriličan trešet odnosno buku. Nekoliko naših bicikla proizvelo bi takav jedan zvučni val nemira koji bi razbudio čitavo selo, a osobito bi snervalo babu Maricu, koja bi svoje dane provodila iza škura i čekala s vodom naš dišgracjun. To je bio i okidač koji smo željeli postići i koji bi nas svaki litnji stađun zabavljao. Bila je to uvertira igara i nepodopština do u duge litnje noći pod vedrim nebom toploga juga.

Moje malo misto Vranjic se rasprostrlo poput tave u istočnom dijelu Kaštelanskoga zaljeva, niz padine Mosora i Kozjaka. Okružen je lijepom rivom sa zasađenim tamarinima, dok ga palme rese s južne strane. Tu se nalaze divne kamene dalmatinske kuće i mali vrtovi koje povezuju pitoreskne kalete s mediteranskim štihom. Dvorovi su često intimni, popločani kaldrmom, puni pitara sa šarolikim cvijećem: bugenvilija, lavande, pelargonija, zumbula, čuvarkuća, a nekad u kojem kantunu se nađu brnistre te oleandri. Terase i grilje pružaju pogled na sve bitno u kaletama. Tu se počesto baci koja ćakula dok se na tiramole obiša roba za sušit. Liti se dosta poštivalo “kućni red”, najviše zbog starih i njihova pižolota. Mištani su orijentirani jedno na drugo – kako familije, tako i mi dica – prijatelji. Najgora kazna je bila kad bi se netko iz mista tužio na nas – obično najstarijem članu obitelji.

Kad smo pristigli kućama iz mista, otišli smo ravno u didovu radionu. Glanjcali smo karić na balinjere za mjesne trke, bolje reći – raspaljivanja po dvoru. On je bio zbir svega šta smo znali tada napraviti od dasaka pobacanih u obližnjoj kavi. Napravili smo podnožje, dok smo za izradu osovina žrtvovali staru drvenu dršku metle, na koji smo nabili ležajeve, tj. balinjeru s obje strane. Sve što si trebao je kleknuti na podnožje i rukama upravljati poprečnom daskom koja je bila fiksirana za osovinu s balinjerama. Bio je to funkcionalni volan ili timun, kako smo ga mi zvali. Nino me gurao za ramena, a balinjere su granfale dugačak betonski dvor sve do ceste – čas na jednu, čas na drugu stranu. Šta se više zabiješ u zid – to je veći gušt bija, jer kočnice nisi ima, osim kad volan ne bi upravlja nogama. Strašna buka digla je barba Antu, mog rođaka, koji se tek vratija s posla iz tvornice. Onako pospan, u majici na špaline, izletija je iz prizemlja kuće i vikao: “Ovamo dolazi, Vinko, ti mira ni Bogu ne daš, dobiš plesku!!!” Znali smo da će biti sr... Nino je zavikao: “Bižiiiii!!!” Napustilii smo karić i pobigli niz cestu. Dok smo trčali i okrenuli se, vidili smo da je podigao karić i razbija ga o željezna vrata dvora. Doslovno ga je rascipa o vrata. Mi smo vrištali od smijeha koliko je to nama bilo zabavno, jer nam je kasnije ionako moj prastric, koji je bio marangun, to sve popravio.

Moje ditinjstvo puno je lipih sjećanja na igre, događaje i ljude koji su me definirali. Ona su tim svježija i uvijek s nekim posebnim guštom drugačije oživljena, kada ih se prisjetim s prijateljima s kojima sam ih proživio i kojima ovu kratku priču i posvećujem. Ona su vazda tu, dok je nas i naše djece, jer se priče i život ponavljaju.

Dodatak:

Butinova kala i kuća tete Marice lijevo – retuširana fotografija “Sketch photo” programom.

Manje poznate riječi: uncuti – domišljati vragolani; beštije – životinje (ovdje pogrdan naziv za našu ekipu);  šprintati – juriti (biciklom); škure – prozori; grilje – poprečne drvene letvice škura; majica na špaline – potkošulja; barba – naziv za starijeg čovjeka u Dalmaciji, iz poštovanja; kantun – ugao; lišo – neokaljan, bez kazne; gušt – osobita radost; kale – dalmatinske ulice; granfati – grepsti, zvuk struganja metala o beton; kalati – spustiti; ćakula – priča, razgovor; glanjcati – sređivati, ovdje: učvrstiti dijelove; kava – kamenolom, stara vranjička polja i mjesta gdje su mještani i okolne tvornice ostavljale otpad; stađun – godišnje doba; balinjere – kuglični ležaji (metalna kola karića); pižolot – popodnevni san; karić na balinjere – trkaće vozilo za djecu, gdje su kola kuglični ležajevi; dišgracjun – nevolja; pleska – ćuška, šamar; marangun – stolar; kaldrma – gornji sloj na putu, pločniku, dvorištu napravljen od neobrađena obla kamenja; Butinova kala – današnja ulica Dom don Frane Bulića, od centra mjesta prema južnoj rivi; vazda – zauvijek.