Krunoslav Mikulan | Vijest o vječnosti

„Proklete konzerve“

Govorio je tihim glasom

„Upropastile su me“

I zakašlje se

Lice ispijeno

Podočnjaci veliki

Oči crvene

Jedva se pridiže

„Ali ima nešto novo“

Nešto će veselije

„Ima nade“

Gledam kroz prozor

Sumrak 

Hladnoća oko kostiju

Šaka oko grla

Pritisak u zraku

Ili možda u tijelu

Trebao bih ga

Možda 

Razveseliti

Oraspoložiti

Ne mogu

Ne mogu

I mrzim se zbog toga

Slike promiču

Igra u polju

Jurnjava po dvorištu

Rođendani

Bezbrižni

Prijatelji

Torta

Sendviči s nareskom

I majonezom

I Coca-Colom

To tada bilo je važno

Jer pred nama bila je

Vječnost

Sada pak čekam

Na vijest

O drugačijoj 

Vječnosti

Onoj koja će mi zgrabiti srce

Da ga više nikad ne ispusti

Znam da vijest će doći

Ne mogu utješiti

Želim

Ali ne mogu

I tako čekam

Odnekud 

Posve neočekivano

Ružna glava krivnje

Pomoli se iza ugla

Skrećem pogled

Vječnost je došla

Nenajavljena

Ali očekivana

I neumitna

Jesam li loš čovjek

Što osjetio sam olakšanje?

Jesu li moje ruke

Ruke ubojice?

Je li led koji kola mojim venama

Izraz moje hladne duše?

Padam ničice

I ljuljam se u ritmu

Nepostojeće glazbe

U kakofoniji poludjelih tonova

U krešendu razornih ritmova

Kad tonovi se smire

Ostajem sam

U vječnosti

Da, i krivnji