pomažeš kao čarobnica sna
prelistavati dane stranicama koje se dopisuju
u ovom danu
i ne pitam čija je zasluga
upijati osjećaje pčelinjem saću srpnja
što je tako skladno i filigranski nizan
dozvoljavam milosrđe samom sebi pokazati
i berem božure tvojih osmijeha
i nezasitno i oprezno
polažem ih do sebe i primjećujem
kako su prekrasni obasjani azurom
sad ti si vila gorovita i prvosvećenica domišljene pagode
plaha srna i valkira
koju pozvat ću kad bude vrijeme pogibelji
i ne plašim se više tvoje obnažene tjelesnosti
ne plašim se zaluđenosti
u kojoj bismo oboje mogli sagorjeti
dolazi vrijeme koje nam neće gospodariti
jer ako povijene rane zabole
otvorit ćemo nove jutarnjem suncu
i tako ih blagosloviti
vjerujem ti kad linijom bedra
rastvaraš ovaj dan na noćnoj postelji
poput cvrkuta što prska i razlistava se krošnjama
melodijom koja ugađa i zarobljava
vjerujem ti kad su cvrkuti tvoji uzdasi
koji ne mogu prestati
vjerujem ti kad ne želiš o tome ne pričati
i kada pričaš o sebi ne govoreći
pjanost i ludost su tu zaokruženi probdjevenom noći
na vrelom klizavom kamenu u moru
dok plima ga valovima plavi
međ' kamenjem oštrim
što suncem iskri se i grgolji
i u svemu tome vrijedi se k tebi prirastati
koralju dalekom od svih morskih puteva
i nepoznatom svim plivačima
negdje u bermudskom trokutu od tri centimetra
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.