Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Branke Primorac "Suze male Miljenke" (ilustracije Branka Hollingsworth; Zagreb: Alfa, 2021.)

Piše: Mirjana Mrkela   

Ovo vam moram ispričati

Probudila me zvonjava mobitela. Radosna vijest: jedna moja znanica je rodila blizance! Nije spisateljica, imam prijateljicu spisateljicu koja ima bliznakinje, ali još ne piše za djecu. Zato ni ja ne pišem o njoj.

Novorođene bebe su lijepe i zdrave. Svi im se veselimo, iako su došle na svijet prije vremena. Dva mjeseca ranije nego što smo ih očekivali. Takvu novorođenčad nazivaju palčićima. I sama sam bila od njihove vrste. O meni su se dobro brinuli te sam narasla bez problema. Nažalost, nisam imala ni sestru ni brata. A ove, blago njima, svaka odmah ima sestricu!

Moje djetinjstvo bi sigurno bilo ljepše uz još koje dijete, ali ni ovako nije bilo loše. Često sam dobijala darove: slatkiše, igračke, knjige. Darovatelji bi na knjigama napisali po nekoliko riječi, za uspomenu. Na jednoj mi je teta napisala zelenom tintom:

"Zaista je dobro učinio Hlapić što je za svaku sigurnost ponesao sa sobom puno dobrote, mudrosti i hrabrosti".

To i jest bila knjiga o Hlapiću. O njemu sve znate pa znate da je gornja rečenica posve točna. Dobrota, mudrost i hrabrost krasne su osobine. O tome sam razgovarala s mnogim svojim prijateljicama. Jedna od njih, Branka, zamolila je drugu, također Branku, neka joj naslika djecu iz novog romana. Djeca se zovu Viktor i Miljenka. Idu u isti vrtić. Viktor ima crne, okrugle oči, A Miljenka ima kovrčavu kosu.

Naslov knjige je tužan: "Suze male Miljenke". Međutim, suze nije prolijevala Miljenka iz vrtića. Rodila se još jedna Miljenka. Bila je to Viktorova sestrica, koja je imala kovrčavu kosu i oči kao Viktorove. A suze su ponekad znak tuge, ali može se plakati i od sreće.

Bratska ljubav

U romanu Branke Primorac ima još svačega, a najviše bratske ljubavi. Viktor je svoju sestru volio još prije nego što se rodila. Kad je stigla na svijet, nitko nije bio sretniji od njega. Želio je podijeliti radost sa svima, čak i s Tomom, kojega se trebao kloniti:

"Baš taj stao je pred Viktora. Jedino on! Rado bi po djedovu naputku okrenuo glavu, pravio se da ga ne vidi i ne čuje, ali žulja ga najznačajnija objava u životu. Ne može je držati za sebe."

Od tada su Viktor i susjed Tomo često razgovarali. Roditelji, baka i djed, dobro su se brinuli o Miljenki. Braco također, sve kao i odrasli.

"Ako zatreba, on će malu nahraniti, premotati, dati joj vode, izvesti je u kolicima u vrt, provozati i ako zaplače, pred spavanje joj pjevati uspavanku koju je naučio u vrtiću za godišnju svečanost."

Još veću brigu Viktor je pokazao kad su stigli problemi. Ovako ga je vidio susjed Tomo:

"Dječak je stao, odsutno zurio u prolaznika. Nema govora da nije vidio starog prijatelja. Pogledi su se načas sreli, ali Viki se brzo bacio na popravljanje kapice koja se nakrivila na glavi djevojčice. Bez riječi, bez osmijeha. Onda se prihvatio za ručku kolica, izgurao ih naglo u stranu, iza širokog debla oraha, izvan vidnog polja zaprepaštena Tome.

Ni dobar dan nije se čuo."

Prema djedovim riječima:

"Nema u njemu veselja. To dijete više nema djetinjstvo. Ni s kim se ne druži osim s prijateljicom iz vrtića po kojoj je naša Miljenka dobila ime."

Obitelj, susjedi, prijatelji, nisu mogli pomoći. Djed je o nemoći rekao ovo:

"Nemoć je tihi ubojica."

Pogodile su me te riječi. Viktorova obitelj je nemoćna. Branka Hollingsworth je naslikala sve njih. Pate, tuguju, a pomoći niotkud.

— To nije pravedno! — povikala sam — Zar nitko ne može pomoći?

— Može. — uglas su odgovorile moje dvije Branke.

Crvenokosa

Branka spisateljica uvela je u priču crvenokosu, koja je već postojala na nekom drugom mjestu. Branka slikarica naslikala je i nju.

"Djevojčica je kao mnoge, no za graškovo zrno snažnija i mudrija od drugih, osjetljivija na tuđu nesreću. Poznata je po rijetko crvenoj kosi koja od slučaja do slučaja, od akcije do akcije, leti kao plamen zajedno s njom."

Ime joj je Zvonka, a ima sve Hlapićeve osobine: mudrost, hrabrost i dobrotu. Za razliku od Viktora koji je malo dijete. Dakle nije uvijek dovoljno mudar. I za razliku od susjeda Tome koji, u početku, nema dovoljno hrabrosti.

"Jedan Tomo, čudak, katkad znatiželjan ko baba, katkad mračan".

— Voljela bih da i meni Zvonka dođe kad je zatrebam. — priznala sam svojim Brankama.

Na to mi je Branka Hollingsworth rekla da njezinu Zvonku mogu staviti na zid. Branka Primorac mi je predložila neka Zvonki napišem nešto kao zamolbu. Skupa su mi darovale knjigu Suze male Miljenke". Uz napomenu da su one uvijek tu, ako mi zatrebaju. Odgovorila sam kako i one mogu računati na moju pomoć.

Sada kod mene Zvonka stoji u pričuvi. Čitam o njoj i divim joj se. Ona je crvenokosa, ja sam sijeda. Ona može pomoći mnogo, a ja mogu malo. Ali i moja pomoć nekome je korisna. Primjerice, mama koja ima dvije bebe i posla ima dvostruko. Čim ovo napišem, zvat ću je i pitati treba li joj što.