Pramcem u sumrak

  

Kako je Omikron došao očitati struju

Piše: Jelena Miškić 

Netko zvoni na vrata. Dugo i ozbiljno, odmah znaš da je nešto važno u pitanju i da nije susjeda na kavu, da nije Đuka jer ima ključ, nije nitko od rodbine, javili bi se, nema što. Netko je ili nešto ozbiljno.

Gledam kroz špijunku, čovjek u radnoj manduri, crveno obojanoj. Ne mogu pretpostaviti tko bi mogao biti, pročistim glasnice pa preko vrata kažem: "Dobar dan, izvolite!“

Čovjek oštrim, zapovjednim glasom vrati: "Dobar dan gospođo! Otvorite! Ja sam Omikron i ovo je godišnje očitanje struje!“

Muk. Prepadnem se.

 

Ali brzo se snalazim s takvima, on će meni nek ja otvorim.

Viknem opet preko vrata: "U ovoj zgradi struju očitava Hrvatska Elektroprivreda podružnica Vukovar! Ne znam ja tko ste vi!“

Opet on s druge strane: "Gospođo Omikron je. Otvorite da vas mogu očitati, neće biti kamata!“

Vratim oštrije: "Tko zna što ćete još ovdje raditi! Ne otvaram! Doviđenja!“

Škiljim kroz špijunku ne bih li vidjela kako odlazi. Ali ne da se.

 

Kaže Omikron u crvenom, sad kao pomirdbenijim glasom: "Gospođo... Godišnji obračun. Malo ćete nadoplatiti, evo tu sve piše..." - lista neke papire s druge strane vrata - " Malo temperature, dva dana, bolovi u glavi i mišićima, ništa bitno".

Aha! Znala sam!

Viknem bijesno: "Ali ja cijelu godinu redovito plaćam račune i pijem vitamine!! Ne otvaram!“

Omikron još mirnije.. -" Ali gospođo... Sad to odradite i imate ekstra imunitet! Kasnije to s godinama, a koliko vidim (opet gleda papire), vama godine ne idu u korist... “

Ti ćeš meni o mojim godinama. Vičem bijesno - "Odlazite! U ovoj kući držim veliko pakiranje Domestosa! I Sanitola! I alkohola! Više vrsta!“

Ne da se smesti, nastavlja se Omikron: "Ma nema potrebe za prijetnjama, gospođo draga.. Evo ostavit ću vam svoj broj u kasliću, nazovite me kada budete spremni!“

Šutnem vrata bijesno, tako da me iz sna prenula bol, viknem - “Odlazi!“

Bor lagano bljeska svoje vesele lampice. Bacim se natrag na jastuk. Službeno je. Totalno sam pukla.