Ivan Meroveus | hram

ja nisam umio i ne umijem
kidati kožu s riječi kao što si ti činila
samo ih gledam ako se zakrvare
dočekujući si zacjeljivanje za još jedan uspon
ja ih ne mogu ogolijevati do kosti i
parati utrobu s njima kao što si ti činila
ne bih to dopuštao
ne bih to mogao podnositi
ja bih im ugađao i snubio ih
dok me ne bi zavoljele
dok ih ne bih zavolio
dopadalo mi se kako su mi prilazile
dodirivale i odavale tajne o tebi
odvodeći me ispod svoda hrama u Denderi
znao sam da će ti se vratiti
jer prate te osjenčane i pregnantne tobom
s odanošću koju si u njih utisnula
dok oslobađala si njihove matične stanice zatočeništva
i prepuštala ih njihovim putevima
a koje
možda si predosjećala ili znala
da će se nazad vratiti kao bumeranzi
i ti ćeš biti spremna prihvatiti ih
u vremenu odsudnog poravnanja
nakon svih propuštenih obećanja

povjerovao sam bogovima vremena
i njihovim nikad proniknutim misterijama
vjerovao sam tebi prije nego što sam počeo vjerovati
a to je bilo tako nevjerojatno
i gotovo nemoguće za mene
za mene koji sam okružen zidinama opreza i sumnje
čvrsto sagrađenih bez mogućnosti prolaza
bilo je iznenađujuće pronaći te
u središtu disanja moga postojanja
gdje si se nastanila
kao da oduvijek bilo je tvoje i samo tvoje
i kao da ga nikada nisi napuštala
sada ti si moje u sebi vraćeno
sada ja sam tvoje u tebi obećano