Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 10. prosinca 2021.

Denis Vidović | Pismo banci


Draga mrska banko!

Ti si kriva za sve! Ne mogu te smisliti još od prvog kredita koji si mi mučki podmetnula.

Sjećam se kao danas, podignuo sam ga za novi automobil. Ipak je danas automobil potreba, a ne luksuz. Nakon par mjeseci, poželio sam drugi auto, ljepši, prostraniji. Zar nije u čovjekovom biću da uvijek teži boljem? Prodao sam stari, no svejedno nisam imao dovoljno novca pa sam podignuo kredit. Izmijenilo se iznova par mjeseci i naletio sam, sasvim slučajno, na novi automobil. Još ljepši! Prodao prethodni, ali…

Da ne duljim, podignuo sam kredit. Što će čovjeku automobil, ako nikud s njim ne putuje, pomislio sam. A najljepša putovanja, su ona na more. U svakom slučaju, treba negdje i odsjesti kad doputuješ na to more. Nisam više nezaposleni klinac da spavam po klupama. Odlučio sam kupiti apartman. Odnosno, podignuo kredit. Ipak je danas vlastiti smještaj na moru potreba, a ne luksuz. Bilo je sasvim razumljivo da neću ići na more po zimi. Naišao sam na neodoljivo jeftinu ponudu koje je nudilo jedno skijalište u Austriji. Odmah sam si uplatio smještaj, to jest, podignuo sam kredit. Ali, nisam imao ni skije, a kamoli bilo što drugo od opreme. Pa neću valjda k'o zadnja sirotinja navlačiti na sebe skijašku opremu koju svi koriste. Jednostavno sam odmah sve nabavio, razumljivo, podignuo sam kredit. Zimski odmor je poput ljetnog, nasušan. Ipak je to danas potreba, a ne luksuz. Počeli su dolaziti blagdani. Oni su samo nekoliko puta godišnje. Valjalo se počastiti. Pa neću valjda biti kruha gladan za blagdane… I sarme, i francuske, i odojka i 86 vrsta kolača. A još je prije svega toga, uz post i nemrs, valjalo obuzdati apetit i pokazati suzdržanost. Pijani šaran, salata od hobotnice, komiška pogača, bakalar na bijelo, lignje punjene vlastitim krakovima, češnjakom i peršinom, fiš paprikaš i brudet za one koji ne vole okus riječne ribe. Čovjek mora barem taj jedan dan u godini pojesti nešto laganije i skromnije. Ipak je to danas potreba, a ne luksuz. Podignuo sam kredit. Kako su se godišnja doba izmjenjivala, izmjenjivala se i moja garderoba. Naravno da ne mogu uokolo hodati kao zadnji klošar, u koječemu. I to još bez vidljivo istaknutih robnih marki! Odmah sam podignuo kredit. Roba je danas, definitivno potreba, a ne luksuz. Nakon nekog vremena shvatio sam da ne mogu vraćati sve te silne kredite te da bih lako mogao ostati i bez krova nad glavom. Istog sam trena pozvao aktiviste Živog zida da mi legnu pred kućni prag. Ipak, ne mogu ljudi samo tako cijeli dan ležati bez jela i pića. I još se siroti skroz iscrpe dok ih policija odnosi. Morao sam im osigurati zakusku. Budući da ih je bilo dosta, podignuo sam kredit.

Na kraju svega, draga mrska banko, samo ti želim reći, prokleta bila ti koja si me podmuklo namamila da uđem i podignem ove silne kredite, a zatim svojim izrabljujućim, pohlepnim i lažljivim prstima natjerala u bankrot! Iako priznajem, bankrot je danas potreba, a ne luksuz.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.