možda ništa je – kolosalno odlagalište gdje nitko neće dolaziti nikada golema crna provalija svemira u kojoj netaknute sekunde vrište gušeći se u tišini koja vlada neprekinuta
zamisli jednom ničega neće biti ostat će samo kufijski znakovi na neuništivom kaležu i imaginacija u kojoj su životi od struna isprepleteni pramenovi što čvorove vremenu stežu
zamišljam jutarnje sunce krvavo se rađa i krvavi obraz jezi toplinom ne radi ništa – tako ubija ipak, ono je moje, to oslobađa i čini onu tamu odgođenom – sve dok smo ono i ja
zamišljaš ta spona pukne kao što pući se mora kao što otići moraš i najednom sve umukne jer tako se mora a kako i kada – nikad ne znaš
|
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.