Željko Krznarić | Bol večerašnja

U ovoj boci prepunoj tjeskobe
moje ruke na tvom ramenu,
ova muzika tvojih prstiju,
sve je to sadašnjost,
u kojoj tutnje prošlosti 
nekih drugih ljudi,
koje smo voljeli,
koje smo voljeli,
i nikad ih nismo razumjeli,
a njihovi snovi,
isto tako i naši leže negdje 
pod slapovima žutog lišća.

Nismo nikad izdržali 
napade podmuklih jeseni.

I zato ove večeri 
skriven od svih,
umotan u agnus dei
malog Mozarta,
osećam bol praznine u mojim zjenicama,
nepodnošljivu bol za tobom.

Sve ovo,
ove stanice koje su ostale
u dubokim snjegovima
bogatih zima,
naših nevjera,
usana priljepljenih uz zamrznuta stakla,
večeri u kojima smo se lomili dušama
i pozivali prijatelje
opraštali neprijateljima.

Ljubavi moja 
u čemu smo griješili,
koga smo tješili
kad je i nama bilo teško.

Kažem ti
sve ovo što nam se nakupilo u srcu,
kao gorka pića
u zadimljenim kafićima,
kao stihovi koji su se topili
na plamenu svijeća.

Sve je to moja bol večerašnja,
sve su to usne koje sam ljubio
i koje šapuću i danas 
slatke primamljive tajne.

Sve sam to ljubavi ubio
krstareći sjeverom
gubeći sve vrijedno i dobro,
gubeći i tebe.