petak, 29. listopada 2021.

Aleksandra Filipović | Oteto kaosu


Mjesto joj se čini nepromijenjeno

Kao da je svoja bosa stopala

Jučer izula i ostavila ovdje

Tabana utonulih u topli, škriputavi parket

Nožnih prstiju ogrnutih u taloge 

Svih mirisnih štapića ikada sagorjelih 

Uronjena u sporu, ritmičnu glazbu

Rastreseno ukorijenjena

 

Kao da se čitavo ovo vrijeme

Neka druga nasmiješena žena

Na batrljcima probijala svijetom

Umjesto nje

I možda zato što može prizvati

Tu sjenovitu dvojnicu

Sad joj plesno škljocaju kukovi

A milje i milje asfalta, zemlje i kamenja

Škropila je putem neka tuđa krv


Mjesto je isto

Ali ne i ona

Čije li je ovo posustalo tijelo

Njeno više nije

Pa i njen život

Sve joj manje pripada

Prelijeva se preko ruba

Kubici pjenušave vode u bijegu iz kade

Tetive su joj sapete vidre

A misli se otimaju kao jato vrabaca

Što uzlijeće i prije praska

Dok sa zidova sve prate

Crno uokvirene oči bjelobradih gavrana

Oni znaju, dah će je opet omekšati

Nutrina joj je rijeka ponornica

Već stiže privremeni mir

Šezdeset dragocjenih minuta

Otetih kaosu

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.