Sven Adam Ewin | Berba kukuruza

(Mati Damjanoviću)

Opet je jesen. Srce mi ne da mira.

To nije bolest. To su redovna stanja.

Hoću u polje! U meni prošlost svira.

Zlatni kukuruz zreo. Vrijeme je branja.

Naravno, branje, kakvo je bilo prije.

Koracam sporo. Po ugaženoj stazi.

Već izdaleka slutim… Na dobro nije.

Stižem do njive. Slika me prenerazi!

Izlijeće fazan. Vrana… Poljski miš skiči.

Žderač klipova grmi. Mrvi se pljeva.

Zreli kukuruz! Golemi kombajn piči.

Adapter s osam redi na suncu sijeva.

On je Formula 1. Treba mu pista.

Uvlači. Reže. Komuša. Runi. Siječe.

Zlaćanim zrnom puni bunker a vista.

Kabina. Klima. (Sunce još uvijek peče!)

Kompjutor. Trošak. Račun. Sve je u zbroju.

Ekonomika. Igraju varijable.

Izbjeći ništa ne može strašnom stroju.

Brzinom svjetla nestaju žitne table.

U meni rastu neke tjeskobe tihe.

Scena je puna asimetričnog reza.

Formula plohe. Geometrija psihe.

Od hladnih slika podilazi me jeza.

Ja imam moći, uklonit ovu scenu.

I glupi kombajn. I bešćutne mu ralje.

Čarobnim plaštem na polje bacim sjenu

Davne prošlosti. I gledam mirno dalje…

… Polje je isto. Tek s malo više travki.

U polju osam žena. Kukuruz beru.

Žvrgolje kao jato veselih čavki.

(Svima u selu one će uzet mjeru.)

Prvoga dana oberu jedva pola.

Potom prave prosjeke. Hrpama bliže.

Predvečer sve se utovari u kola.

I u korpama, gore na tavan, diže.

Kad prođe berba, krevet se šuškom puni.

Bravci se jače hrane. Pristiže zima.

U kutku sobe baka kukuruz runi,

A djeca grade tornjeve s patucima.

Sa prvim mrazom kukurùžnjak se reže

I svaka mlađa žena srpa se primi.

Hrpu koljenom stisne… Pa šibom steže!

Zatim slaže u stožac. Za stoku zimi.

Još nešto htjedoh reći. Pogledam, svašta!!!

Snažno protrljam oči, da vidim bolje.

Naravno, lažem. Nemam čarobnog plašta.

Odvratni kombajn još uvijek brije polje.

Očas je gotov. I ko da nije bio.

Za njim je pustoš. I za njim vjetar puše.

Nešto me čudno gleda. U me bi htio

Taj hladni Robot, bez srca i bez duše.

On kreće na me. Dižu se ptice plahe.

Al neće ići. Svud oko mene moji.

Djed i baka… Unuci. Sinovi. Snahe.

Snovi se naši Monstruma tog ne boje!

Snovi su naši od titanove pređe,

Pleteni „jedna pravo, a jedna krivo“.

I svake noći, kada sklopimo vjeđe

Snovi ustaju i prelaze u živo.

S njima se uvijek diže i stari apa*.

Gori mu čelo. I oko mu se žari.

Oblači reklju. Prima se drenova štapa

Pa u snu svu noć - poljima mjesečari.

.

*apa, otac