subota, 9. listopada 2021.

Kitana Žižić | Onaj s kim nisam ovce pasla


Bližim se sedamdesetoj. Još samo malo, kao treptaj oka. Kako je to nekada bilo daleko i kako su stari bili ljudi u tim godinama…

Danas mi se čini da samo proživljavam neku drugačiju mladost. O godinama niti ne razmišljam samo kad treba proslaviti sljedeći rođendan. To što ne razmišljam nije za pohvalu, jer “Ništa ne raste na pretjeranoj rječitosti, ni premaloj rječitosti ni na monologu.”* Raste samo na razmišljanju.

Ali ako o godinama ne razmišljam, sve više razmišljam o povredama. Koga, kako i zašto sam jednom povrijedila? Sigurno znam da nisam željela. Svakome ponekad brže poleti jezik, nego misao. Trebalo bi biti upravo obrnuto. 

“Ispeci pa reci!” Ili, kad si ljut ne prenagli se, u sebi izbroji do deset i tek se onda oglasi…    

Jedna me osobno nanesena povreda posebno pekla, jer sam je nanijela dragom učitelju hrvatskosrpskog jezika, kako smo taj predmet nekada zvali. Bio mi je omiljen, a i mnogi drugi su ga smatrali najboljim predavačem. Sav se unosio u riječ, u jezik, u knjige. Čitali smo mnogo na njegovom satu, imali natjecanja iz brzog čitanja bez grešaka. Bila sam ponosna kad sam na prvom takvom natjecanju ja šestašica bila treća od svih učenika od petog do osmog razreda. A recitiranje pjesama…Kakav je to tek užitak bio!

Bio mi je i razrednik.

Kad nam je učiteljica engleskog jezika otišla na porodiljni dopust, s nestrpljenjem ali i zebnjom očekivala sam zamjenu. Nisam se plašila strogosti, već neizvjesne osobnosti koja može utjecati na svladavanje gradiva. Neizmjerno lakše i ugodnije je ako ti se sviđa predavač. I onda početkom proljeća razrednik nas upoznaje sa zamjenom. Mlada žena u kasnim dvadesetim, visoka i stasita plavuša kratko ošišane kose. Oči prodorno plave, na prvi pogled čelično hladne. Odjevena klasično, djelovala je strogo.

Već prvi sati engleskog jezika navedeno o hladnoći i strogosti su to opovrgnuli. Zaljubljenica stranih jezika iskazala se vatrenim entuzijazmom. Izabrala je grupu talentiranih za jezike i predložila da poneko lijepo popodne prošećemo uz more prema Pokonjem dolu ili „Bakarića vili“ na zapadnoj strani Hvara, gdje se malo dalje smjestila lijepa President beach Podstine. Vježbat ćemo konverzaciju na engleskom, ispričati poneku anegdotu, uz ugodno čavrljanje svladavati lekcije i sve to mukte.   

Tko to ne bi prihvatio? Bi li vi? Je li bilo legalno, je li trebala upoznati sa svojom plemenitom namjerom razrednika? Možda i je, ali nitko od nas o tome nije razmišljao. Zapravo, kad vam ništa nije čudno, već štoviše privlačno, ne nameću se nikakva pitanja.

Mami nisam lagala. Uvijek sam bila iskrena, premda je njenoj strogosti bilo teško umaći. Ponekad je štošta nepotrebno branila, pretpostavljam samo iz straha da ne „skrenem s puta“ u danima odrastanja. A u Hvaru u to vrijeme i nije bio neki preveliki izbor vanškolskih aktivnosti. Tim više je bilo lako naći slobodno vrijeme za šetnje, ukoliko si ono za učenje racionalno koristio i u školi na satu pazio.

Moji roditelji nisu bili previše revnosni posjetitelji satova individualnih primanja roditelja od strane razrednika. Nisu ni trebali, rekao im je sam razrednik. Međutim, i pristojnost nalaže da povremeno ipak odeš na informacije i pokažeš brigu o svojoj djeci. Nema boljeg recepta za pravilan odgoj od suradnje svih sudionika u odgojnom procesu.

I tako otišla moja mama na primanje. Razgovor s razrednikom bio je njenim ušima ugodan kao uvijek, dok se nije sjetila priupitati zašto moram popodnevima odlaziti na šetajuće satove iz engleskog jezika.

„Kakvi dodatni sati poslijepodnevima? O čemu Vi govorite?“

„Kitana odlazi s nekoliko učenica dvaput tjedno na satove engleskog negdje na otvorenom.“

Bio je zabezeknut, a onda je i moja mama posumnjala da nešto s tim satima nije u redu. Imala sam što čuti kad se vratila doma. Nisu me ni dobre ocjene mogle zaštititi. Posumnjala je u laž, ja sam plakala duboko povrijeđena. I ljuta na najdražeg učitelja predmetne nastave.

Na satu hrvatskosrpskog jezika i književnosti, koji mi je uvijek bio lijek za dušu, odmah sam ustala i pomalo, samo malo od neugode mucajući, rekla mu šćeto dreto u „opravdanoj“ ljutnji kao da govorim sebi ravnom, zajapurena, nabrušena: 

„Kako ste mogli mojoj mami reći da pojma nemate gdje i s kim provodim popodneva?“ 

„Zato što pojma nemam. A kako se ti usuđuješ tako razgovarati sa mnom kao da smo skupa „ovce pasli“?

Duboko me posramio i duboko su mi se urezale u dušu i trajno pamćenje njegove riječi da on nije sa mnom „ovce paso“…

Trenutno sam osvijestila da sam prenaglila, bila nepristojna, nisam razmislila o svim relevantnim činjenicama. Može se reći da sam bila mlada, dijete ipak nisam više bila, nema opravdanja.

Šetajući sati su se nastavili na opće zadovoljstvo. Učiteljica se ispričala razredniku za propuštenu obavijest, trebala je tražiti i njegovu privolu, objasnila kako je u euforiji prenaglila i poletjela u visine gonjena svojom snažnom energijom.

Ali, kada je nakon svega nekoliko mjeseci ugrozila jedan brak, iako je On bio neodoljiv, nitko joj to nije oprostio. Na led se tada pokliznula i sumnja je li i ideja o satima bila istinski dobronamjerna, je li slučajno propustila upoznati s njom razrednika, ili u svojoj sebičnosti nije umjela sagledati išta iz kuta nekog drugog?

Njihova veza bila je kratkog daha, kao i njen boravak u našoj školi. Brak ljubavnika i njegove žene nepovratno odvjenčan.  

U meni je zaživjela tuga da sam svoje mjesto u srcu razrednika izgubila zauvijek… ________________________________________________________________________________



  1. Šćeto dreto                 izravno, u brk;

  2. Mukte                         besplatno.


*iz knjige „Odlazi brzo, vrati se kasno“ Fred Vargas



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.